Petog svibnja napisah blog pod naslovom:
„Da li Hrvati umjesto glave imaju loptu?“
Tada se to pitanje odnosilo na urednika sportskih stranica „Jutarnjeg lista“ kojemu su bile važnije sve druge sportske vijesti u zemlji i svijetu osim osvajanja medalja naših gimnastičara Filipa Udea i Roberta Seligmana na - sjećate li se? - Evropskom prvenstvu u gimnastici.
Danas, tri sata prije početka „sudbonosne“, „povijesne“, „odlučujuće“, „velike“ „rasturajuće“ utakmice naših „Vatrenih“ protiv, valjda kao led, „Hladnih“ Austrijanaca, uviđam da je sportski urednik „Jutarnjeg“ ipak bio na „liniji“ zadatka. Hrvati zaista umjesto glave nose nogometnu loptu.
Obzirom na šizofrenu euforiju koja je zavladala u Lijepoj našoj oko nastupa nogo-gurača lopte u neku ruku bi mi bilo draga da kiksamo odmah na startu.
Da se razumijemo, nisam protiv toga da naš tim pobijedi Austrijance, dapače da i osvoji evropsko prvenstvo (kao što je to osvojio Ude ili Blanka Vlašić). Dapače, što se tiče igrača, a posebno izbornika Bilića koji je zaista nešto novo na svjetskom nebu trenera, bilo bi mi vrlo drago da se okite nekom od medalja.
Samo mi nije jasno kakve to veze ima s „mi smo šampioni“, i sličnim parolama koje u alkoholnoj izmaglici popijenih hektolitara piva uzvikuju „ljubitelji“ nogometa koji u životu nisu napravili ama baš ništa vrijedno zbog čega bi onda imali moralno pravo govoriti „mi smo šampioni“. Možda su samo pobijedili u nekom lokalnom takmičenju u ispijanju piva.
Sva ta euforija, stvorena od reklamnih agenata sponzorskih firmi i nesposobne vlade koja na taj način skreće pozornost jadnim ljudima od njihovih životnih problema, doslovno mi se gadi.
Hrvatska je dalekovidnica jedva dočekala da ne mora proizvoditi program i brže bolje do jeseni (ako ne i do zime) ukinula sve duge emisije osim onih vezanih uz nogo-loptanje. Kao da program gledaju (i plaćaju pretplatu) samo ljudi s nogometnim loptama na ramenu.
Reklamni agenti proizvođača piva, pljačkaši naših novčanika, (ne znam zašto me policija kažnjava kad se napijem piva kada reklamiranje te tekućine ne spada u zabranu reklamiranja alkohola) takmiče se koji će izmisliti imbecilniji propagandni spot kojim će ljude s nogometnom loptom umjesto glave pokušati uvjeriti da ne mogu uživati u toj planetarno popularnoj igli, a da pri tome ne ispijaju enormne količine „karlovačkog“, „ožujskog“ i što ti ja sve znam kakvog piva.
Druga vrsta lešinara uvjerava ih da to sve treba snimati najnovijim modelom mobitela koje im, samo što nije badava, daju kojekakvi operatori komunikacijskih usluga. I sliku, naravno, poslati odmah nekom jadničku koji nije i imao sreće da se domogne ulaznice, pa ni po cijeni od 2000 eura, koliko je navodno dosegao set karata na crnom tržištu. Pri tome će, naravno, prijenos slike papreno naplatiti.
Uoči početka prvenstva, na HTV je bila prikazana serija o nogometu i hrvatskim nogometašima tamo od početaka nogometanja u nas pa do današnjih dana. Neznam da li ste, poštovani čitatelji, gledali tu seriju, ali u njoj se vidjelo da su to bila neka druga vremena.
Pri tome ne mislim na kvalitetu igre niti ne tvrdim da su tada igrači igrali bolje. Vjerojatno bi ih današnji gladijatori, nabildani snagom i skloni nanošenju teških tjelesnih povreda (za kakve se u „civilstvu“ ide na sud i može završiti u zatvoru ili pak s novčanom odštetom) možda i pobijedili. Možda bi današnji huligani, koje se inače naziva navijačima, nadglasali ondašnje navijače, dapače vjerojatnije bi ih i pretukli, onako iz čiste zabave. No tada je nogomet bio prvenstveno igra. Onda su igrači za osvojene medalje dobivali srebrne prstene s pozlaćenim grbom i nisu išli na svečane dočeke i prijeme. Zašto? Jer su drugi dan trebali ići na posao! A bili su u svjetskom vrhu. I to desetljećima.
Međutim, tada nije bilo reklamnih agenata, lešinara, sponzora, plaćanja prava prijenosa na radiju ili televiziji. Onda se igralo jer se voljelo igrati, tada je najveća nagrada bila pobijediti i biti prvi, ali ne zato da se dobije premija, da se poveća cijena transfera, ne zato da se dresovi okite s što više naljepnica raznih T-Com-a, piva, Jamnica, Bistra (možda i koji tampon za članice ženskog nogometnog kluba uz slogan: „budite bez brige, igrajte svaki dan“). Ne! Igralo se radi igre i samo za pobjedu!
I zato uopće neću žaliti ako danas naši momci i izgube od Austrijanaca. Možda će poraz djelovati bolje da ljudima s nogometnom loptom umjesto glave prije dođe „iz riti v glavu“ da ih vuku za nos svi ti lukavi reklameri, nesposobni političari, pokvareni nogometni velikani i mešetari, Mamići, Bandići, Srebrići i da im iz džepova izvlače i ono malo novca što im dobiju, najčešće nakon prosvjeda i čekanja mjesecima na isplatu crkavice koju neki zovu plaćom a ja milostinjom dovoljnom da narod preživi do novog prvenstva u kojem ćemo „mi biti šampioni“.
Ili će ipak i dalje vrijediti pravilo starorimskih imperatora: „panem et circenses“ – kruha i igara (cirkuskih igara) treba dati narodu da bude miran!
Semper contra
Post je objavljen 08.06.2008. u 16:32 sati.