U uvodnom poglavlju svog slavnog nogometnog romana “Fever Pitch”, britanski pisac Nick Hornby opisao je kako je davnih sedamdesetih s vlastitim ocem prvi put otišao na Arsenalovu utakmicu. Kao maleni dječačić našao se na tribini Highburyja okružen gomilom uzrujanih i ljutitih ljudi koji su s dubokim negodovanjem pratili ono što se zbivalo na travnjaku, a što im očito nije bilo po volji. U tom trenutku, piše Hornby, prvi je put u životu uvidio ono što će kasnije, kao navijač, shvatiti da jest pravilo. Nogometno navijanje uvijek je skopčano s nekom vrstom jada i zlovolje, koja seže od mrke narogušenosti pa do iskrene boli.
Nogometni sam navijač otprilike čitav život - dakle, četiri desetljeća. U ta četiri desetljeća pratio sam stotine utakmica, na velikom i malom stadionu, na radiju, na crno-bijelom TV-u, na katodnom kolorcu i na LC-u.
Ono što je tvoja povlaštena domena, najednom je svačije, svatko se šepuri poznavanjem taktike i ima svoje mišljenje o sustavu 4-2-3 i 4-4-2
Kao navijaču, nogomet mi je donio uglavnom zlovolju. Naučio sam dobro tu nogometnu geografiju, znam napamet gdje su ti toponimi gorčine - Eindhoven, St Etienne, Waregam, Debrecen. Na koži su mi se urezali friži zvani Valencia i Panathinaikos, prolijevao sam se ledenom vodom iz lavandina po tjemenu, sjedio sam katatoničan na hrpi pobacanih papirnih traka, slušao sam na starom radiju s lampom utakmice koje su polazile po zlu. Pamtim kako bi se iz drvene radijske kutije krijesio zloslutni svjetlosni trak i kako sam nemoćno slušao glas spikera, jedinu nit koja me spajala s dalekim igralištem. Biti navijač - ukratko - u pravilu znači jesti se živ.
Ipak, svi ti jadi od kojih se sastoji vijek pravog navijača kod mene su uvijek bili skopčani s klubom. Istina, navijao sam i za reprezentaciju, i one i ove države, ali navijanje za reprezentaciju (tadašnju i sadašnju) nikad me nije moglo toliko zapaliti kao navijanje za Hajduk.
Ako vam to zvuči bogohulno nepatriotski, promislite dvaput. Jer, vjerujem da se isto ovako kao ja osjeća svatko tko je stvarni, zagriženi navijač. Navijački svagdan, drukerski kruh i maslac, nisu reprezentacije, niti europska i svjetska prvenstva. Pravi navijač onaj je navijač koji živi od subote do subote, onaj koji je koncentriran na kratke staze, koji čim završi jedna utakmica misli na iduću, pa bila ta iduća Radnički Niš, Dinamo Vinkovci ili Marsonia.
Ritam od vikenda do vikenda, odlasci na gostovanja, tangavanje zastava, pletenje šalova, maskiranje lica, sve sam to prošao i bez tog ritma svagdana, bez tog udisanja kisika jednom ili dvaput tjedno, navijački organizam umre.
Protuprirodni blud
Bilo je faza u mom životu kad u ponedjeljak nisam mogao zamisliti tjedan bez utakmice u srijedu. Potom, bilo je faza kad šest mjeseci nisam ni pomislio na nogomet, a tada bih odjednom postao svjestan da se bez nogometa može sasvim fino živjeti.
Stvar je samo izbora. Navijač i narkoman ne može se biti tako što ćete se nadrogirati jednom godišnje: s nogometa se ili skineš ili si zakačen, a kad si zakačen treba ti gušće dozirani dop.
Zato je - bar za mene - jedini pravi nogomet klupski nogomet. Biti navijač reprezentacije, to je lak izbor: pripadnik si zajednice koju je lako identificirati, dijeliš s njom granice, parlament i jezik. Okružen si onima koji navijaju za iste kao i ti, svoje emocije investiraš pet puta godišnje i lako obližeš rane nakon poraza. Klupski je nogomet protuprirodni blud, i zato je pravi.
Zlosretni dani
Poznajem neke navijače Hajduka koji ne žele pratiti Europsko prvenstvo dok je Hajduk ovakav, jer je to kao otići na tulum dok ti žena doma leži u groznici
Tu se navijačka plemena okupljaju oko apstrakcija koje su to važnije što su proizvoljnije. Što i po čemu netko postane i ostane navijač Tottenhama, Werdera, Juventusa? Koji to mehanizam nagna desetke tisuća nepovezanih ljudi da ulože svoju strast i živce u nešto proizvoljno što se zove Sporting, Feyenoord, River Plate ili Corinthians? Kako se to dogodilo da su se ljudi podijelili u navijače Sampa i Genoe, Zvezde i Partizana, Al-Ahlyja i Zamaleka, Fenera i Besiktasa? Ti izbori su jednom davno - prije nego što su se ulili u familijarne vene - morali biti proizvoljni, slučajni i fluidni, pa valjda baš zato i crpe od navijača više emocija od izbora reprezentacije - izbora koji je očigledan i neizbježan, stoga i manji po emocionalnom ulogu.
Upravo zato vjerujem da se svaki pravi navijač mora osjećati čudno kad svake druge godine uoči velikih prvenstava nogomet počne teći iz svih špina, ekrana i izloga. Svake parne godine - uoči svjetskog i europskog prvenstva - nogomet koji je bio samo tvoj odjednom počinje biti svačja svojina, štraca koju razlači svatko, opće mjesto koje krešti s pivskih reklama, s billboarda, s postera za prašak za rublje i s automobilskih šoferšajbi. Pravi se navijač u tom trenutku vjerojatno osjeća isto onako kako se osjeća gorljivi ljubitelj opere na koncertu tri tenora u košarkaškoj dvorani. Ono što smatraš svojom povlaštenom domenom, najednom je svačije. Svatko se šepuri svojim poznavanjem, svak ima mišljenje o sustavu 4-2-3-1 i 4-4-2, ljudi koji pojma nemaju da postoje Borussia Moenchengladbach i Young Boys Bern najednom vas zaustavljaju, počinju komentirati jučerašnju utakmicu i izricati mišljenja. Čovjek bi ih tada najradije stjerao u kut i poslao ih na specijalistički staž, dao im da prođu u životu gubitničku bol, da odgledaju kup utakmicu protiv Varteksa srijedom po kiši, prije nego što zasjednu u lagodnu fotelju i poput kapučina posrču Fernanda Torresa, Van Nistelrooya i Benzemu.
Svjetska i europska prvenstva, ukratko, zlosretni su dani kad nogomet najednom prestane zanimati samo posvećene i počne zanimati sve i svakog. Svjetsko i europsko prvenstvo za navijače je isto kao Uskrs i Božić za praktičnog vjernika: vrijeme kad u tvoj prostor nahrupi gomila poluzainteresiranih i poluupućenih, načini gužvu i otme ti onu tanku nit boli oko koje se u nogometu sve vrti.
Dosadna liga
Tako je to valjda svugdje, a osobito je tako u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, svake dvije godine nogomet postane osobito svačija domena, sve postane osobito kockasto, reklame osobito fašistoidne, a nogomet curi baš iz svake pore. Vjerujem da postoje dva razloga zašto je to tako.
Prvi je taj što u nas klupski nogomet ne funkcionira. Liga nam je neopisivo dosadna, svako prvenstvo prođe u dominaciji uvijek istog jednog kluba, na vrhu tablice uvijek je posloženo istih par klubova. Europska klupska sezona naših klubova završi još u bablje ljeto prije dugih rukava, svega četiri ili pet klubova doista ima navijače, a sol natjecateljskog sporta - rezultatska neizvjesnost - ne postoji jer se sve natjecateljske dvojbe razriješe već u listopadu.
Pokisla plemena
Klupski navijači u Hrvatskoj tužna su, pokisla plemena koja simuliraju nešto što je umrlo i ne postoji. Nije čudo da se toliko tuku i divljaju - jer to je jedino zanimljivo što je preostalo, ono na travnjaku izgubilo je svaki navijački smisao. A onda se svake dvije godine pojavi europsko i svjetsko prvenstvo, pa hrvatski navijači postanu nalik izgladnjelima koje je netko pripustio na gozbu. Grabe, guše se i trpaju u džepove, jer znaju da će nakon ovog dvije godine gladovati. Znam dio ljudi koji odbija ovu “dijetu”. Poznajem neke navijače Hajduka koji kažu da ne žele pratiti europsko prvenstvo dok je Hajduk ovakav - jer, vele, to bi bilo kao otići na tulum dok ti žena doma leži u groznici. Većina ih razmišlja obratno: ako subotom jedem posni slanutak i leću, e onda ću se bar sad zavalit pred plazmom i nažderati kolača.
Drugi razlog kockastog mahnitanja je, naravno, i to što smo zemlja nesigurna u sebe. Nije nam baš jasno tko smo i što smo, ne znamo što nam je identitet, koji jezik pričamo, koji smo pejzaž i koja hrana zapravo “mi”. Ni u čemu nismo baš naročito uspješni. Ne znamo napraviti ni Škodu ni Nokiju, nismo se nadobivali Nobela ni za fiziku ni za književnost, “furešti” nas ne prepoznaju ni po čemu, a ono po čemu nas možda i poznaju - po ćevapima i Bregoviću? - nama se u stvari ne sviđa.
U toj krizi samopoštovanja, sport je ono što nas vadi iz škripca. To je nešto u čemu smo bolji nego u filmu i fizici, nešto što transcendira naše razlike govora, pejzaža i temperamenata i pruža jednom u dvije godine nadomjestak za identitet. Zato je nogomet u Hrvatskoj visoko politička činjenica, i zato je tijekom desetljeća poprimio kameleonska svojstva i počeo sličiti na društvo koje predstavlja.
U devedesetima, nogometna je reprezentacija - naime - bila slika i prilika Hrvatske devedesetih. Bila je uspješna, ali iza tih uspjeha ostajao je gorki talog. Imala je neprikosnovenog “šefa” koji je pobjeđivao, ali kojeg smo se stidjeli.
Bila je piramidalno postavljena, postojali su u njoj nedodirljivi šerifi, dok se sa zamjenjivima i potrošivima postupalo svirepo. Pobjeđivalo se, ali u toj pobjedi bilo je uvijek onog lukavstva koje mi volimo orijentalistički nazivati “balkanskim”.
Prosvijećeni lider
I ova sadašnja reprezentacija kao da je mali model Hrvatske svog vremena. Vodi je prosvijećeni lider urbanog imidža koji o uspjesima voli govoriti u licu množine, a slabe strane analizira racionalno.
Reprezentacija kao da je postavljena po obrascu malog poduzeća, ne vojnog odreda. Doima se racionalno, tehnomenadžerski, rekli bismo - “reformirano”.
Umivena, disciplinirana i podvrgnuta prosvijećenoj stezi, ona je sportski simulakrum zemlje koja kani vrlo brzo ući u EU.
I - možda nas baš zato zanima! Možda svi skupa ne znamo što nas čeka “tamo prijeko”, možda smo nesigurni što će se dogoditi “dan poslije”, kakvo će biti naše mjesto u toj budućnosti, ako tamo uopće imamo neko mjesto.
Možda je riječ o tome da bismo odgovor na ta pitanja pročitali iz nogometa, onako kako se budućnost čita iz fundaća kave. Gledat ćemo mjesec dana u TV ekrane, piljit ćemo zbleseno u taj zeleni travnjak, a ono što želimo saznati je i to što smo i tko smo u tom pregolemom svijetu.
Jurica Pavičić
Post je objavljen 08.06.2008. u 08:50 sati.