Marketing
restroom, anyone?
Čujem neki dan, pokvario se zahod na svemirskoj postaji. Par dana posle proguglam radoznalo da vidim kako to izgleda, taj višemilijunski wc koji se usudi nepredviđeno pokvarit. Izgleda bez veze, nema estetike, nema boja, sve sivo i bljak!
Ne znam epilog priče, i nije mi bitan. Već sam si ja lagano zamislila najbolju moguću verziju. Najsmješniju. Dakle, i u svemiru nije niš bolja situacija s majstorima. I ona "Drž' vodu, dok majstori odu!" papreno se napuhala u ovom slučaju! Jer, na majčici Zemlji, teško dočekaš majstora a "tamo gore" je još i gore! Jer astronauti i kozmonauti ziher nisu vodoinstalateri u fušu! I šta su mogli napravit....Pa imaju pelene, sjetim se ja, i istovremeno sam se stresla od pomisli.... Da bi uživali u pogledu na našu plavozelenu planetu, žrtvuju se gordi ubermeni i ubervumenice, pa nose posrane pelene....
Pomisao koja moj šigimigi mozgić brzo navede na stramputice misli i one se rastoče ko nabujala rijeka u svim pravcima.
Gledano nadolje, što se taj jadnik ne mrdne pa ne učini nešto od svog života, umjesto što kuka uvijek dozlabloga!
Gledano nagore, lako njima, gaze nas male bezobzirno, izrabljuju a sebi trpaju u džep!
Gledano zatvorenih očiju, svatko nešto žrtvuje, pa čak možda i nesvjesno, da bi postigao neki svoj cilj, da bi preživio, dan, godinu, uopće, preživio. Jedan čovjek, dva čovjeka, problem. Gledam ja tebe, gledaš ti mene, ali vidimo li se mi uopće? Ili ja vidim samo sebe a ti samo sliku svoju ljubiš, pa ti možda ja zaklanjam sunce, ili ti meni priječiš pogled na ogledalo? Ja te volim, ali na daleko. Tvoj mi je miris neugodan, tvoj glas preglasan, ako se previše približiš, povlačim se korak, dva unatrag, branim svoj prostor.
Onaj svemirski zahod nije poslužio svrsi. Ili možda...? Možda je trebalo podsjetiti se da u životu ništa nikad ne ide kako čovjek to zamisli i da se na prepreku može naići i u božanski bestežinskom svemiru. Planiranje je možda samo samozavaravanje? Cvrčak ili mrav, vječna borba logike i srca. Cvrčci su mi zanimljivi. Životni boemi, uživaju dok je sunca, no što je s njima kad padnu kiše i dođu hlani vjetrovi? Kad utihne muzika? A mravi? Ood njih me hvata nervoza, hodaju, hodaju, skupljaju, ne staju... A ja? Leptirica? Otplesala svoje i sad gmižem. Manje ili više ružna gusjenica. Leptirica/gusjenica s velikim talentom za La-prd!
Suvisla koliko i pijani papagaj. No postojana. To si priznajem. Kad voljem, voljem, kad ne voljem...Sve mi teško i tlaka ...
O sole mio... Sebe ne voljem pa mi tlaka jaka! Ne znam zašto ...
Zahod mi je drugi ofis! Tamo si donesem pepeljaru pa zagađujem zrak. Pročitam i novine. Utočište moje drago, tamo pobjegnem da se povratim od nasrtanja na svojih metar i cvancih vlastitog prostora. A oni u svemiru ni to nemaju, jadni! Pogled mora da je božanski, kad im kompenzira gubitak njihovih metar cvancih. Ili su oni evoluirali, pa imaju nekih svojih unutarnjih metar cvancih? Ja sve više rastem u uvjerenju da sam zaostala!
No...drobih dosta. Vrijeme je da gusjenica odspava. Možda zaostanem još više, možda se povratim u lik leptirice ... Javit ću, ako je moguće, ako ima još gusjenica s velikim iščekivanjima.
NAJGORA UZURPACIJA OSOBNOG PROSTORA KOJU NISAM NI ZAMISLIT MOGLA! ŠOKIRANA SAM I ZGROŽENA!!!!!!!!
ŽELIM DA NAM REMONT SVIMA ŠTO BRŽE PROĐE. U međuvremenu, let as ol srač ez mač as posibl!!!
Kategorija posta: zdravlje! Da šta! Samo zdrav čovjek/žena može srač so mač i ostat živ!
Thank you veeeery much!
Post je objavljen 08.06.2008. u 01:04 sati.