U trenutku brzopletosti, odgovorila bih: "Isto kao i prije", no to me pitanje zaokuplja sve od jednog davnog, dosadnog putovanja na more, kada sam dokolicu kratila maštanjem.
Obožavam gledati oblake. Njihovi me oblici i boje fasciniraju, kao i međusobne interakcije; kontrasti i gibanja.
Tog sam sparnog poslijepodneva kroz prozor automobila gledala nebo boje različka. Bilo je jednako od horizonta do zenita, svugdje iste, plave boje koja me naprosto živcirala. Željela sam oblake koji se pretapaju, svađaju, stvaraju razne oblike...Nebo nije uslišilo moju želju.
"Možda je tako i bolje", pomislila sam i dalje nezainteresirano piljeći.
Što bi se dogodilo kada bih na monotonom plavetnilu gledala svijetlu točku, komet koji treba udariti Zemlju? Bih li žalila za dosadom znajući da je na ovom planetu više neću iskusiti? Što bi bilo kada bi svijet znao da će uskoro postati prošlost?
Bi li ljudi napustili svoje poslove, oprostili ljudima koji su ih povrijedili? Ili bi si sumanuto oduzimali živote, preduhitrujući otkucaje sata smrti?
Vjerujem da bi se svaki čovjek zamislio nad svojom sudbinom, makar na tren.
A što bilo s našom Zemljom? Svakako, na mjestu udarca asteroida pojavio bi se oblak prašine, zastro pogled na Sunce i pretvorio Zemlju u Venerinu tajnovitu blizanku, ali se Zemlji kao planetu ne bi naizgled dogodilo ništa značajno.
No što bi vidjelo svemirsko biće koje bi napokon odlučilo odgrnuti prašnjavu Zemljinu zavjesu i bojažljivo provirilo na napuštenu pozornicu?
Bi li ga zadivili lijepi oblaci, beskrajni plavi oceani, zelenilo prašuma i glazba oluja? Ili bi se sažalio nad raspucanom zemljom, pustinjom po kojoj padaju otrovne kiše i negostoljubivim, sveprisutnim ledom?
To bi biće bilo zgađeno, rekla bih prije.
Diveći se šumornoj prašumi, pogled bi mu se zaustavio na ispranim poljima, punim tragova paljevine. Istražujući tajnovite morske dubine, za prste bi mu zapinjale plastične vrećice, neuništive i lelujave poput meduza.
Šetajući po obali, izbjegavalo bi hrpe hrđavog željeza koje vire iz sive, kompaktne smjese koju oplakuje more, naseljavajući zelene, sluzave alge.
Biće bi u čudu primijetilo kako se ta siva tvar pojavljuje u nakupinama, stvarajući duboke brazde unutar sebe. Je li moguće da je to napravilo inteligentno stvorenje? Nigdje u svemiru nije vidjelo tako pravilne, no istodobno tako ružne oblike. Cijela je nakupina bila kvadratna, a unutar nje su se pod pravim kutem sjekle brazde između kojih su se izdizali divovski kvadri, opet s manjim kvadratima na sebi, sve u pravilnim razmacima.
Ponegdje su brazde zavijale kroz polja i šume poput zmijine kože, no opet s pravilnošću koja izaziva nervozu. Kakav je to um patio za glatkim, pravokutnim plohama? Ravna je crta najkraći put, a trenje je najmanje na glatkoj podlozi, znalo je to biće. Izgleda kao da su nekamo žurili. Možda su tamo i stigli pa ih zato ovdje više nema.
Svemirsko je biće napustilo Zemlju pitajući se kamo su njeni stanovnici otišli. Tiho zastirući prašnjavu zavjesu, bacilo je tužan pogled na sivo groblje u kojem je olujan vjetar sada mlitava zamjena za nekadašnju orkansku, destruktivnu snagu uma.
Biće je nestalo i iz mog uma, ispraćeno utjehom da takvo ionako ne postoji. Ono je produkt moj svjetonazora, uvjeravala sam se.
"Zemlja ionako uvijek isto izgleda iz svemira", zaključila sam unutrašnju borbu, očiju sada prikovanih za uzavreli asfalt.
"Samo im ne dajmo blizu", tiho sam šapnula oborivši pogled.
Post je objavljen 08.06.2008. u 00:50 sati.