Kada sam u ponedjeljak, 2. lipnja ove godine, na 9. stranici Novoga lista tražio „sniženje tjedna“ i primijetio da je kutna garnitura Carlos snižena na prihvatljivu vrijednost od 2.898 kn i da se može razvlačiti, a iznad te obavijesti ugledao odnekud poznato lice bio sam siguran da se radi o nečemu značajnom. A značajan je bio naslov: „Strah koči masovniji povratak Srba“, iznad naslova Milan Rodić, novi predsjednik Srpske narodne stranke za Hrvatsku najavljuje provedbu ustavnog zakona kao prioritet stranke. Ispod naslova, pak, lijepo odabrana fotografija predsjednika s olovkom u ruci umjesto cigarete, Rolex na ruci iz Sanaderove kolekcije (?!) i, što je vrlo značajno i simptomatično, u crvenoj majici.
Analizirajući ovaj razgovor i asociranjem na istupe novoga predsjednika stranke nedavno na ROG-u, stiče se dojam da je nešto novo zapuhalo sa srpske strane. Ne ulazeći u popularnost SNS i njenoga pokojnog predsjednika ipak je retorika Milana Rodića bitan odmak od dosadašnjih sadržaja i artikulacije srpskih, odnosno pravoslavnih asocijacija na ovim prostorima. Naravno da ne treba zanemariti njegove prigovore na neostvarena obećanja parlamentarne srpske stranke SDSS-a sa Stanimirovićem na čelu, mada ju praktički vodi perfidni profesor Pupovac, dok o Gajici ne treba trošiti poseban prostor. Prigovor na račun te stranke je očekivan, jer je u pitanju takmičenje za simpatije glasačkog tijela, ali neizvršenje obećanja tom tijelu u predizbonom razdoblju konstanta je svih stranaka koje dođu na vlast. I hrvatskih, čak. Laž i paralaže sasvim je prirodno stanje, odnosno stanište, u ovom našem balkanskom prostoru. U geografskom, ali nadasve u mentalnom smislu, bilo li to nama pravo ili ne.
Ova drugačija retorika koju spomenuh odnosi se na ideju da se obznani popis srpskih, pravoslavnih, osumnjičenika kako bi se drugi bez posebnog straha mogli vratiti na već otrcanu frazu „vjekovnih ognjišta“. Ljepše bi bilo reći da se vrate u svoju domovinu jer Republika Hrvatska i jest njihova domovina. To im priznaju svi pravi domoljubi Hrvatske, većinske hrvatske nacionalnosti i svih manjina, ako su lojalni građani i ako ju vole kao domovinu. Nijedan normalan i pošten Hrvat ne bi smio prebrojavati tuđa krvna zrnca i potpirivati diskriminaciju, tim više što nitko ne može biti siguran da i u njegovim venama ne teče neka miješana krv. Diskriminacija je i NDH dovela do zločinačke države koje se treba sjetiti u tom kontekstu, a ne kao države Velikih Hrvata. Ona je Hrvatima ostavila pretešku hipoteku.
Lojalnim Srbima, prebjezima, treba otvoriti povratak na njihovo „ognjište“, treba im priznati pravo na otkup stana, ali je sporost obnove njihovih kuća, kako navodi predsjednik Rodić, kompleksno pitanje, navodim ja. Te kuće jest da su srušili „hrvatski domoljubi“, no obnavljaju ih svi hrvatski građani koji ih baš i nisu opljačkali prije spaljivanja. Za taj zločin doista još nitko nije odgovarao, ali ni za spaljene i opljačkane kuće nesrpskog stanovništa širom „SAO Krajine“ nitko nije odgovarao, a obnovljene su i opet sredstvima lojalnih hrvatskih građana. O tim kućama nije progovorio nijedan srpski političar do sada i očekujem da će to prvi učiniti Milan Rodić, novi predsjednik SNS-a, tim više što se zalaže protiv teze o „udruženom zločinačkom pothvatu tijekom Domovinskog rata u suđenju našim generalima“ (?!). Sada, kada je sigurno da je i „humano preseljenje“ jedan od ratnih zločina kojega je izmislio tandem Milošević-Tuđman, vlade RH i BiH, kao i srpski korpus u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini trebaju poraditi na tome da omoguće povratak svakomu na svoje uz priznanje ratnih grešaka, da ne kažem zločina. Mentalitet svih bosanskih ljudi je isti, pa se ni mentalitet Slavonaca, Zagoraca, Istrijana, Ličana i Dalmatinaca ne može uskladiti s tuđim. Kada svaki svoj bude na svomu, bit će nam puno ljepše. Onda ćemo moći razgovarati i o standardu.
Post je objavljen 08.06.2008. u 07:00 sati.