Anđele moj deset mjeseci te nema. Nema tvojih koraka, nema tvog osmjeha, nema tvojih riječi baš sam umoran, uh kada će završiti faks, još mi je to ostalo da položim u ovom roku, a ovo ću ostaviti za jesen. Za ovih deset mjeseci prođe cijela školska godina, a tebe nema. Umjesto da se radujem završetku faksa, da se radujem tvom odabiru onog crnog odjela koje si planirao, umjesto da se zajedno s tobom radujem tvom apsolventskom putovanju, ja sada zajedno s tvojim ocem obilazim tvoj grob, mijenjam cvrijeće i palim svijeće. Umjesto svih radosti za ovih deset mjeseci saznala sam koje vrste svijeća postoje, koje ljepše gore i koje će cvijeće duže ostati svježe u vazi. U životu ništa ne može biti gore od toga. Anđele moj svoj život bi dala tebi samo da te mogu vratiti. Jedino u čega vjerujem je da me ipak gledaš s nekog boljeg mjesta i da ti više nitko ne može nanijet bol.
Srećo moja zašto je moralo tako nešto da se dogodi?
Post je objavljen 07.06.2008. u 13:58 sati.