I neka postoje bolje i neka me truju i neka
se razlijem po tvojim usnama otrgnuta od
trenutka, upravo zarobljena u gušticima
vlastite borbe kojoj se ne nazire kraj.
Krv nema vrata u vašoj noći ležećoj nauznak.
Muk, zahvaljujući bedemima po kojima
ostadoh prosuta u iščekivanju da vrati
se ona otprije.
Jetka neizdrživost sklapa vjeđe plave
djevojčice. I otkuda danas snage ili volje
ili imalo poimanja pravednog i ugodnog
kada noć, probdjevena ostade, crna.
Noć je lijepa, uistinu lijepa, opustošena.
Poželim anisom trovati potištenost
i spavati pored njenih utvara da
dokažem da ima te dovoljno u meni
i da treptaji i pokreti prstiju vratom i
grudima bude neke nove zvjerke
nagovješćujući pobjedu.
Nešto potpuno trivijalno umije dignuti se u vis
i svom snagom lupiti od stol, činivši samu
mene devijantnom, nimalo obuzdanom.
Nadasve nezasitnom.
Vječiti oganj spavaše u kremenu.
Moj vlastiti id probija se vječito,
pokušava dosegnuti pripadajuću
satisfakciju potpuno željnu mene.
Moje likovanje, u samotnoj tišini.
Pozdrav,
eMDe
Post je objavljen 07.06.2008. u 09:31 sati.