Evo će opet. Ne da ga ne volim, nego ga ne podnosim. Imam nekakvu alergiju, ali doktori mi ne viruju. Ali ja znam, o, znam da je to alergija. Simptomi su takvi da čim čujem riječ "nogomet" livo oko mi počne onako živčano treperiti ka onoj vjeverici iz Ledenog doba, dobijem prišt na desnoj potkoljenici, kurje oko na livom tabanu, počnem se češati po leđima, a kosa mi stoji u zraku bez pomoći gela.
I onda vidim onu predivnu reklamu za žene u kojoj se nož zabija u loptu i ona ispušta dušu... divotica! Samo, nastavak mi je nešto priglup. Kao, vrijeme je za vas, tako nešto, družite se s prijateljicama, uzmite knjigu, napravite frizuru und so weiter. Zar ti kreatori reklama misle da su žene zaista tako glupe čim ih ne zanima nogomet?!
Kao da se ja ne znam sama domisliti tome da odem na kavu kod prijateljice ako mi se pije kava. Kao da ne znam otići do frizerke kad vidim da je na vrhovima moje kose uznapredovalo proljeće, da se rascvjetala sva. Kao da ne znam put do gradske knjižnice. Kao... moje vrijeme?? Odma se sitim one od Daleke obale:"Ovo nije moje vrijeme".
Da se mene pita, ja bi nogomet zakonom zabranila. Stavila bi na svaki stadion tablu "Ne gazite travu!".
Ne vidim nikakvog gušta u tom da gomila trči ka sumanuta za jednom loptom, a još veća gomila ih bodri u tome, a još veća gomila diže kredite da bi mogla ispisivati x, 1x, x2 i slične čudne znakove. Ne vidim gušta u tome što oni na travi zelenoj pljuju po istoj, tapšaju se međusobno po pozadinama, skidaju znojne smrdljive majice i bacaju u publiku... sorry, nemam smisla za nogomet.
Naime, imam traumu iz djetinjstva vezanu uz taj sport. U osnovnoj sam imala ne baš dosjetljivog nastavnika tjelesnog koji bi se svaki, ma baš svaki sat tjelesnog osim kad pada kiša dosjetio da bismo mogli igrati nogomet. Kako ni onda nisam favorizirala taj sport, ja bi samo stajala na igralištu. Mislim, ako u filmovima postoje statisti, što ne bi mogli i u nogometu? Onda bi se on malo dernjao na mene. Pa bi se ja okrenula nekoliko stupnjeva i gledala aute na cesti iznad igrališta i brojila koliko je prošlo crvenih auta, koliko bilih, koliko plavih. Onda bi se on još malo dernjao na mene. A ja bi se okrenula na gledanje bajama ispod ceste, jesu li procvitali i ako nisu, kad će. Onda bi se on malo više dernjao na mene.
Ali, nije on džaba iša u školu, zna on smisliti način kako zainteresirati učenike za gradivo. Njegov izbornički mozgić je bjesomučno razmišljao, mali hrčak u glavi je tako brzo vrtio kotačić da je nastavniku dimilo iz ušiju:"Nije za napad, nije za obranu, nije za lijevog vanjskog, nije za srednjeg veznog...znam!!! Vratar!"
I tako sam ja svaki put bila na golu. I, naravno, opet bi mi pažnju privlačilo sve osim nogometa. Znate i sami, oblaci znaju imati tako zanimljive oblike da ne možete prestati gledati koji od njih podsjeća na nekoga ili nešto. Samo, ako si na golu, onda ti često i pucaju na isti. A lopta proleti (naravno da nije bilo mreže) i odskakuće doli po obližnjim vrtovima, ma, milina je bilo gledati kako skače, svima. Svima osim golmanu koji mora odskakutati po nju.
Tribam li spominjati da mi prase nikako nije tilo dati pet iz tjelesnog, bez obzira što sam bila među najboljima u svim onim zgibovima, kozlićima, švedskim svim i svačim? Peticu je da čak i onom trutu koji kuglu nije moga baciti dalje od metra, koji u stolnom tenisu nikad nije uspio skužiti s koje se strane drži reket i da ne nabrajam dalje.
Bajdvej, isti taj nastavnik mi je predavao i likovni. Bez obzira što mi je većina radova visila po školskim panoima, pet?! Eee, ne'š majci! Ne voliš nogomet!
Post je objavljen 06.06.2008. u 22:33 sati.