Napiši nekakv debilizam - sve ima čitatelja.
Evo, sad se od mene traži da za ocjenu ocjenjujem vrijeme. Sve nekako razmišljam što bi to ona dogmatska vječnost, skrivena u polovnom džepu radničkog kaputa, ispričala o momentu sadašnjice. Ili još bolje - kako bi se (i bi li se uopće) osvrnula na mizerni obol moje malenkosti u tom spektaklu. U datom trenutku vjerojatno ne, ali za par godina... tko zna (izvin´te na iskrenosti). Matematika je neumoljiva, što će reći da sa svojih nadmoćnih 16 nisam napravio ništa grandomanski. Ali gle čuda-radujem se stoga. Tko je uopće taj Tomašić i zašto si grabi komentare kao bogom-dano pravo? Gdje je bio prije 10 godina?
Koga je uopće briga.
Ma što rekao, ne mogu se oteti dojmu divne slabosti što me obuzima dok gledam tek blijede slike ispaćenih, tužnih i razočaranih lica iz čuvenog foldera prostog imena - Velikani. I uvijek mi dođe da napišem priglupu banalnost, nešto kao sada.
Moje banalno - čuvaj se lovca-zmaja. Nije uzalud zmajevka. Banalno, velim.
Dakle, vrijeme.
Svako vrijeme ima svoje porive, navike, kolateralne žrtve te posmatrače bez kraja i konca. Nadalje, svako vrijeme obilježava bezbroj duša, bezbroj tijela, glava, piskarala i glumaca. Ono gleda u budućnost, baš kao ljudi. Čim ugleda zamagljenu neizvjesnost, ljuljuška se nesigurno kao kositreni vojnik na onoj svojoj fragilnoj nozi. Koprca se bez prestanka u nevješto izrađenom kalupu dok se ne premjesti u naizgled ljepše tijelo, udobnije i sigurnije (ključna riječ je naizgled).
Struja svijesti nije svjesna što radi nama, običnim ljudim; nije ni sebe svjesna, moći udruženih umova koji zapravo i ne teže promjeni, već se po inerciji priključuju jednom pokrenutom odronu. Nije svaka promjena nabolje - zabluda televizije.
Kad pametni znanstvenik u nekom prestižnom Institutu za istraživanja inovacija koje će nam olakšati život i učiniti ga lakšim i jednostavnijim provali pametni izum koji ima kvalitete navedene u imenu same ustanove, kap prelije čašu.
Post je objavljen 06.06.2008. u 23:40 sati.