To je otprilike naše kretanje ovih dana. Sa nekim laganim grčem krenuli smo jučer u pravcu Lovrana u ortopedsku kliniku na kontrolni pregled kod ortopeda doktora Mileusnića.
Zašto kažemo sa grčem? Jer nismo znali što nas tamo čeka. Ovo je bio prvi kontrolni pregled nakon Anjinog skidanja gipsa u 11 mjesecu prošle godine. Iako je Anja intenzivno vježbala,
Nismo znali što će doktor reći. Da li je sve u redu ili ne.
Putem do Lovrana i vremenske prilike su se smjenjivale kao na traci. Malo kiša, malo sunce.
Dolaskom u Lovran i kiša je polako prestala a sunce se onako stidljivo probijalo kroz tmurne oblake. Pripremili smo se i na dugo čekanje, znajući da doktor ima samo jedanput tjedno ambulantni pregled. No za divno čudo nije bilo velike gužve, pa smo vrlo brzo stigli na red.
Ulaskom u ambulantu doktora Mileusnića brzo je nestao onaj lagani grč, pogotovo kad je doktor rekao da je vrlo zadovoljan kako se stvari odvijaju.
On je i više nego zadovoljan sa stanjem tetiva te nam je naglasio da nastavimo samo tako kako bi postojeće stanje što duže ostalo isto. Nakon pregleda, malo smo porazgovarali o onome što nas u budućnosti čeka, a čeka nas vrlo složena i dosta rizična operacija kuka, te opuštanje tetiva na rukama odnosno na laktovima ruke. Znajući da je doktor Mileusnić jedan od najboljih ortopeda u Hrvatskoj, pozorno smo slušali svaku njegovu riječ.
Dogovorili smo se da sa ničim nećemo žuriti već ćemo ići postepeno, dajući mu do znanja da sve prepuštamo njemu, odnosno da ćemo učiniti sve kako on kaže.
U konačnici smo se dogovorili da ćemo pričekati do jeseni, da vidimo kako će se dalje stvari odvijati a onda ćemo u 9 – 10 mjesecu znati što i kako dalje, odnosno što ćemo prvo raditi.
Kako nismo često na toj strani Hrvatske, odlazak u Lovran uvijek iskombiniramo i sa posjetom naših divnih prijatelja u Pulu. Tako je i bilo i ovog puta, koji je bio još posebniji upravo zbog toga što je ovih dana u Puli i naš veliki prijatelj gospodin Herman Marijo, predsjednik Humanitarne udruge „Hulp en lifde“ iz Amsterdama.
Ne moramo ni naglašavati kao nas ti divni ljudi uvijek dočekaju, pa slobodno možemo reći da se u Puli uvijek osjećamo kao u svom drugom domu.
Nakon jednosatnog ugodnog čavrljanja u obiteljskoj kući gospodina Hermana, gospodin Herman odveo nas je na ručak u restoran „Kažun“. Tamo su nam se priključili i gospodin Teofik Starčević predsjednik Humanitarne udruge „Pomoć i ljubav“ iz Pule te gospodin Đurica član udruge oboljelih od Celijakije. Kada ste sa takvim divnim osobama, vrijeme Vam brzo proleti. Negdje oko 17h polako smo krenuli put Zagreba. Iako tužni što se rastajemo od divnih ljudi u drugu ruku smo sretni što smo ih ponovo vidjeli.
U zagreb smo stigli negdje oko 20h. Anja je već bila pomalo umorna od svega i nakon dobivene terapije ubrzo je i zaspala. Danas nas čeka još jedan turbo dan.
Naime kako Anja i mama Jasmina u ponedjeljak (09.06) odlaze na rehabilitaciju u Krapinske Toplice u trajanju od 21 dan, danas treba porješavati svu potrebnu dokumentaciju.
Anju ćemo ostaviti ujutro u vrtić a mi ćemo se razletjeti po doktorima i po komisijama.
Jer na žalost kod nas ništa ne ide jednostavno. Prvo morate ići kod pedijatrice da Vam napiše uputnicu za komisiju. Zatim odlazite na komisiju i sa tom potvrdom od komisije odlazite ponovo kod pedijatrice koja Vam na temelju te potvrde izdaje uputnicu za Krapinske toplice i putni nalog. Poslijepodne ćemo iskoristiti za obilazak optičkih radnji kako bi Anji izabrali okvire za naočale, pošto smo u srijedu kad smo bili kod okuliste sa Anjom dobili uputnicu za izradu naočala. Tako će naša princeza po prvi put nositi naočale. Samo da Vam kažemo da HZZO prizna samo oko 75 kuna doznake za naočale a ostatak naravno snosimo mi roditelji (svaka im čast, znajući da nema naočala ispod 250 – 300 kuna).
Subota i nedjelja rezervirane su za pakiranje stvari za Krapinske toplice i za mali odmor a naravno da ćemo u nedjelju svi troje biti prikovani za televiziju kad naši nogometaši igraju prvu utakmicu na europskom prvenstvu. U ponedjeljak zna se, pravac za Krapinske Toplice.
Ovaj put nam neće rastanak teško padati (za razliku od Lošinja) znajući da su Krapinske Toplice jako blizu i da tata Tomislav može i u tjednu skočiti do svojih princeza a naravno da će i Anja i mama Jasmina za vikend dolaziti doma.
Za kraj htjeli bi sa Vama još nešto podijeliti. Da ovaj naš blog ide u pravom smjeru i da se na ovom blogu dobro piše (bar tako mislimo) dobili smo ovih dana i potvrdu toj teoriji.
Naime pisanjem postova na ovom našem blogu zainteresirali smo uredništvo portala www,hrnovine.com koji nas već neko izvjesno vrijeme prati i dobili smo ponudu da sve što pišemo ovdje na našem blogu možemo pisati i na njihovom portalu. Za nas su otvorili i posebnu stranicu na portalu pod nazivom Mala Anja.
Naravno da smo pristali. Izuzetna nam je čast pisati za tako jedan veliki portal a ujedno smo i ponosni na sebe za sve što smo postigli u ovih proteklih godinu i pol pišući ovaj blog.
Ovo je još jedan za nas veliki iskorak. Od srca se zahvaljujemo glavnom uredniku kao i cijelom uredništvu portala www.hrnovine.com što su prepoznali naš trud da kroz pisanje i vođenje ovog bloga pokažemo vanjskom svijetu borbu roditelja djeteta s poteškoćama u razvoju. Čvrsto obećavamo da će nas ovo potaknuti da se još više angažiramo u našem daljnjem radu i u našoj svakodnevnoj borbi.
Eto, svima Vama želimo još jedan ugodan nadolazeći vikend, da se što bolje odmorite za nadolazeći novi radni tjedan.
Veliki Vam pozdrav šalje mala ali hrabra obitelj Kostanjevečki
Post je objavljen 06.06.2008. u 18:40 sati.