
Danas sam oluja, što mahnita visoravnima,
pljušteća kiša, plačuće nebo,
ne razmišljam o nepravdi, satirem cvijeće.
Danas sam nepravda.
San sam izbezumljenog djeteta, što jeca u mraku
i traži ruke svoje majke, grozničavo.
Ne čujem neopravdanu ogorčenost.
Danas ne praštam.
Prigušen sam zvuk, što dolazi iz dubine,
puna riječi, a opet tišina,
ubijam razgovore sitnih ljudi.
Danas sam krik, što bori se sam sa sobom.
Danas sam krik, i borim se sama sa sobom.
Post je objavljen 06.06.2008. u 16:27 sati.