RADE KONSTANTINOVIC,autor FILOZOFIJE PALANKE,NAJZNACAJNIJE KNJIGE O SRPSKOM PALANACKOM DUHU I O IZVORIMA SRPSKOG NACIZMA,U SVOJEMU OSMOTOMNOME I TAKODJER KAPITALNOM DJELU BICE I JEZIK,analizira,izmedju ostalih,i pjesnika-monaha MITROFANA MATICA,pa odmah na pocetku veli:"Mitrofan Matic trazio je Boga,a nasao Dimitrija Ljotica."To lucidno zapazanje moglo bi se primijeniti na vecinu srpskih pjesnika koji su,kako to Konstantinovic kaze,dozivjeli"udes nekulture"i svoje stihotvorstvo podredili najnizoj vrsti pjesnistva i u slavu kakvog prizemnog boga,ili"obogovljenog roda".U TOM JE SMISLU DOBRICA COSIC MNOGOBOZAC.ON JE SVOJE BOGOVE OTKRIVAO U TITU,ZATIM MARXU I NAJZAD NACIJU U CIJEM JE OKRILJU PRONALAZIO MALE BOGOVE POPUT RANKOVICA ILI MILOSEVICA.
Doduse,Dobrica Cosic se nakon stanovitog vremena,okretao protiv svojih bogova,u prvom redu protov Tita,ali tek nakon njegove smrti drzeci se one LE BONOVE DA SE"HULJA PREPOZNAJE I PO TOME STO NOGOM UDARA MRTVOG DESPOTA".
Pisuci predgovor za Titovu knjigu CETRDESETPRVA(izdanje SRPSKA KNJIZEVNA ZADRUGA,
kolo LIV,Beograd,1961.),"izuzetnu knjigu od izuzetnog autora",kako sam veli,napravio je odu voljenom vodji s istim onim zanosom s kojim je vec spomenuti Mitrofan Matic pisao koracnice i banalne stihove u slavu Ljoticeva Zbora.(DIMITRIJE LJOTIC 1891-1945,NACIST I ANTISEMIT koji je jednom prigodom izjavio:"MOGU SA ZADOVOLJSTVOM RECI DA SMO MI U SRBIJI RESILI JEVREJSKO PITANJE VEC U OVOM CASU 90 POSTO.")Dobrica Cosic pise pateticno o Titu kao svjetlu Balkana koji na politicku scenu stupa"krupnim korakom,sa novim idejama,gnevnim i mekim glasom",kao Hrvatu"koji je sazdan da izmeni sudbinu ove zemlje",da bi se na kraju,sto ne prilici predgovoru za knjigu,tako praznorjecivo zahuktao:"Biti Titov sledbenik znaci imati titovski stav prema zivotu,titovski misliti,titovski se boriti u svome vremenu,u svojoj sadasnjosti,uvek."U intervjuu za talijanski IL TEMPO,u broju od 27.srpnja 1989.,Dobrica Cosic veli da TO BITI ZAUVEK TITOV NAPUSTA VEC 1960.GODINE I POSTAJE OPOZICIONAR,PREMDA PREDGOVOR ZA KNJIGU CETRDESETPRVA PISE 1961.GODINE.ZAPRAVO JE TE SEZDESETE,KADA JE,KAKO ON MISLI,POSTAO OPOZICIONAR,ZAPLOVIO S TITOM NA GALEBU I OTISNUO SE U VODE POLITICKIH KRSTARENJA,a mnogo godina kasnije Danilo Kis,inspiriran Cosicevom plovidbom,
pise nadahnutu i duhovitu poemu u stilu Majakovskog PESNIK REVOLUCIJE NA PREDSEDNICKOM BRODU,u kojoj se ruga pesniku-udvorici.Poema je neka vrsta protokola,
duhovita lekcija o uljudnom ponasanju.Tu su savjeti pjesniku na brodu,poduke o konverzaciji,
odijevanju,higijeni,drustvenim igrama itd.("Prosto,covjece nije/red u otmjenom drustvu/da se po nosu rije/ili/kako se to kaze tamo kod vas/ u okolini Cacka/ne smije/nos da se cacka")Ta je poema mali katalog ironicnog u kojemu Kis majstorski sjenca pjesnicku bijedu u blizini vlastodrsca.
SRPSKI SU PISCI IZ TE NACIONALISTICKE FELE UVIJEK BILI SPREMNI RADITI ZA UDBU ILI BILO KOJEG CRNOG VRAGA,SAMO AKO BI IM SE PREDOCILO DA JE TO POSAO ZA"SRPSKU STVAR",a u ime tog nebeskog poklica dopusteno je sve od denuncijacije do ubojstva.ONI CE SLIJEDITI ZLOCINCA I OPRAVDAVATI NJEGOVA ZLODJELA SAMO AKO SU POCINJENA U IME SRPSTVA.Ta se prica ponavlja do danasnjih dana.Pisci iz te branse nemaju nikakva smisla za pravdu,nikakva osjecaja za stradanja drugog,a svoje sunarodnjake koji ih kritiziraju i hvataju u lazima,proglasavaju izdajicama i pribijaju na stup srama.
I u toj sprezi knjizevnika i policije,Dobrica Cosic takodjer prednjaci.Kada je 1964.godine poginuo Slobodan Penezic-Krcun,prvi udbas Srbije,Dobrica Cosic pisao je u POLITICI o smrti junaka na"gvozdenom konju".Dakako,to je Cosiceva pjesnicka figura,neuspjela kao i mnoge u njegovu djelu,ali sto se tu moze kad on crnog mercedesa vidi kao"gvozdenog konja".Nakana mu je bila docarati smrt srpskog junaka koji moze poginuti samo tako i nikako drukcije.Tada,a ni kasnije,
Dobrica Cosic nije rijec prozborio o zrtvama njegova prijatelja koji je junacki poginuo na"gvozdenom konju";nikada jos nije izustio rijec sucuti za sve one nesretnike koji su zbog svojih politickih uvjerenja stradali od okrutne ruke Peneziceve policije.Stovise,DOBRICA COSIC POSJETIO JE GOLI OTOK,KAO KNJIZEVNIK ILI KAKAV STRANI PROMATRAC,KAO NETKO KOGA SE TO NE TICE.NAKON POSJETA UKLETOM OTOKU,TAJ PISAC,KOJI SEBE NAZIVA HUMANISTOM,NIJE IMAO STO RECI O PATNJI,O TRAGEDIJI TISUCA OBITELJI,NIJE SE POKOLEBAO U SVOJIM UVJERENJIMA,cak je partijsku karijeru uzdigao do viseg stupnja;valjda je to bila nagrada za onaj govor koji je tamo odrzan u zenskom logoru.Ne dvojim da je taj govor,kao i svaki njegov javni nastup,bio slatkorjeciv i praznorjeciv,krcat opcim mjestima komunisticke ideologije,prepun lazi i prijetvornosti velikog podlaca i prevaranta koji politiku inace shvaca kao lukavstvo i licemjerje.I kasnije,Dobrica Cosic nije imao potrebu nesto dublje progovoriti o vlastitom dozivljaju te golootocke drame,ali je,onako podanicki opravdavao Rankovica,jednog od svojih bogova,koji je eto posumnjao da se na tom udaljenom Golom otoku dogadjalo nesto nehumano.Dakle,knjizevnik Dobrica Cosic i udbas Rankovic posumnjali su u isto vrijeme,jer oni su isto ili blisko,kako to vazda biva u odnosima srpske knjizevnosti i srpske policije.
Post je objavljen 06.06.2008. u 01:52 sati.