Večeras ću svoju priču početi riječima, "kako je teško živjeti sa nekim spoznajama iz dana u dan a nemožeš ih promjeniti". Zašto tako? Najsretniji bi bio da nekada nisam morao otvarati temu zdravlja i to zdravlja osobe koja ti iznad svega nešto znači, a nemogu puno toga promjeniti. Nekada mi se čini da ova borba neće imati kraja, da moje razmišljanje koliko god je u nekim trenutcima racionalno ,da me može odvesti u neku slepu ulicu iz koje nema povratka. Ja pokušavam rijčima i djelom, željom i snagom volje, utjecati na to da mojoj sestrici bude bolje, medjutim svakim danom, svakim razgovorom sa njom ja sam sve lošije, svaki razgovor se svodi na ubjeđivanje da je to neka "obična" bolest koja će se brzo izlječiti i život će nastaviti svoj daljnji tijek. Bože moj, kako nekad to umara, a posebno kad to uporno skrivaš od tebi drage osobe, kako to nemoguće iscrpljuje, a nedaš nikome do znanja da je tako, kako je to mnogo puta teško prihvatiti a prihvaćaš. Ja mislim da ću uspjeti u svemu ovome, da će moja sestrica ozdraviti i da će sve biti kao prije. Ja se nadam i vjerujem!
Post je objavljen 06.06.2008. u 00:19 sati.