Danas sam totalno razočarana u ljudski rod...Sram me što sam dio toga...
Ljudi su zli, grcaju u svojoj zlobi i pakosti, dvolični su i prljavi.
S nekim se „ližu“ a onda okolo pričaju gadosti, svi međusobno ogovaraju jedni druge, pa ispada da ih je većina napravila isto sranje. Što je najgore, svi smo podložni tome, teško se oduprijeti asimiliranju...Zašto moramo biti takve životinje?!
Napisala sam jednu pjesmu, poemu, o kiši, zapravo, pjesma govori o prljavštini ljudskog srca i o očišćenju, ali još nisam uspjela skužit što je dovoljno jako da bi se sva naša pakost očisti:
KIŠA
Sve je blatno,
mutno i trulo.
Prljavi puti
do središta vode.
Trulež se širi,
smrad ispod svakog
kamena viri.
Sve je crno
i postaje crnje.
Odjednom,
hladne kaplje struče se
na dušu tame.
Na uvelo,
promrzlo,
padaju rame.
Kiša sve življe
do srca napreduje,
do hladnog mjesta,
utočišta tame.
Uskoro će u nj kročiti,
sve nepravde
i zlo
promočiti,
svu sramotu spaliti
i gadosti rastaliti...
Istina će nastupiti,
jer kiša će sve,
sve očistiti...
Pozzam Sanjicu (picajzlicha), Valicu (motikicu) i Laricu (našeg lafića...i Dinkovog).
Ostanite mi dobre i neiskvarene, mi, anđeli, moramo se držati zajedno.
Kissam vas...
Post je objavljen 05.06.2008. u 20:03 sati.