- Kolegice, mora da ste danas imali težak dan! - govori kolega, na kraju radnog vrimena...
- Je, kako znate?...
- A znam jer je i meni tako danas bilo... a dolaze nam isti razredi...
Da... da... ne kažu nam džaba neki roditelji da bi nastavnici tribali imat beneficirani radni staž... Pa možda i bi.
A onda za par minuta iziđem iz škole i vidim policijsko auto pokraj mog.
Ma tek sam ga danas dovezla u školu nakon jedne nezgode na cesti nedavno, pa nije valjda opet nešto...
Ali hvala Bogu... opet neka 'sreća u nesreći', kako se kaže (barem za mene)
Ovaj put me je mimoišlo.
Ali reče mi netko naslonjen na moje auto...
- ''A zamalo je u Vaše. Dobro ste prošli!''
Ma mislim, taman bi mi sad još i to tribalo.
Ne znam šta se točno dogodilo.
Opet je izgleda jedan od glavnih krivaca bila - kiša...
......
Sreća u nesreći...
Pa da, u svakoj nesreći mora biti i neka sreća jer nije zalud neko reka (a, to je ipak reka samo moj brat)
''Ništa nije tako loše da ne bi moglo bit i gore''
Dobro, ne zvuči baš kao neka kršćanska nada...
pa ajde da zaključim to kršćanski:
''Bog ne bi dopustio nikakvo zlo kad iz toga ne bi mogao izvući neko veće dobro!''
..............
p.s.
A sutra je čini mi se 'dan bez automobila'...
ono kad smo pozvani koristiti javni prijevoz i vlastite noge...
Pa možda i bi da uopće imam s čim ujutro najranije ić - jer nema ni javnog prijevoza iz ove zabiti.
A onda kad dođeš tamo di nije zabit (ili barem nije više, ako je nekad i bila) onda moraš po ure pjehe, što zna biti odlična prilika za rekreciju (a još se da i krunica izmolit), samo - šta ako okrene kiša kakva pada u zadnje vrime...
Pa eto pozvani ste vi koji se ne bojite ni kiše ni šetnje - sutra - bez automobila!
Post je objavljen 04.06.2008. u 19:42 sati.