Eto jučer ponovo umlatili novinara, i što sad …..
Neki kažu da iza toga čina stoji organizirani kriminal kojeg kod nas nema.
Diže se velika galama, novinar Bago M. copra, priziva umlaćivanje političara i bogatih privrednika, koji bi trebali biti sljedeći u redu za porciju cipelarenja, u dobroj namjeri, tražeći aktivniji pristup naše policije, koja se postojano ne snalazi. Kao da direktora Prku nisu prebili ispred zgrade, no možda Mislav misli da manje boli kad njih tuku. No situaciju smiruje naš bard novinarstva Čičak Z. iznoseći tvrdnju kako to nije ništa alarmantno, i podsjeća na situaciju u velikoj velesili (koju je do nedavno tako uspješno vodio car Vladimir P.) gdje je u posljednjih 15 godina ubijeno 200 novinara i nitko nije odgovarao.
To sve me podsjetilo na 1991, ratno stanje, Zagreb …..
Sjetih se rasprave u zagrebačkom skloništu jednog tada "važnog", a danas "uglednog", građanina našeg kvarta, oca dvije divne djevojke, nježnog supruga. Radilo se o njegovoj sugestiji : Jednog našeg susjeda treba likvidirati. Pitao sam se zašto tako, pa on je dobroćudni umirovljenik. No on je razvio teoriju, kako ga treba jedne od sljedećih noći, za trajanja tada učestalih uzbuna, ubiti.
Da jednostavno ubiti, tiho, nožem, i baciti u Savu pa neka polako pliva svojima. Zatim nas je podučavao na koji mu način treba obavezno rasporiti trbuh, kako truplo ne bi prijevremena isplivalo.
Rat je prošao, nitko nikog nije ubio, moj učitelj iz skloništa je od grada dobio (uzeo) stan u našoj zgradi. Danas on i naš susjed umirovljenik iz iste kante za vodu peru svoje automobile ispred ulaza u zgradu.
Sjetih se i priče iz Vinkovaca, gdje svi trpe posljedice dugogodišnje ratne psihoze, a koje donosi život na prvoj linije obrane.
Tako je susjed moje prijateljice odlučio nakon rata kupiti živu kosilicu za travu svoje okućnice. Ništa čudno, kupio je kozu i pustio da šiša zelenu travu njegovog doma. No nastaje problem, nova živa kosilica nesnosno mekeće u vrijeme popodnevnog odmora. Otac moje prijateljice pokušava riješiti nastali problem u duhu vremena i prostora, uzima neiskorištenu bombu iz ormara i baca u smjeru nesnosnog neprijateljskog zvuka. Koza pravovremeno bježi u zaklon, ali susjed izlazi na verandu i dva gelera se zaustavljaju u njegovim potkoljenicama. Otac moje prijateljice bježi od kuće, i nakon nekoliko sati panike koja ga prožima prijavljuje se policiji. Ja sam kriv, ubio sam susjeda. Oni ga smiruju i šalju kući. Samo se vi smirite, vaš susjed je živ i dobro se oporavlja, nema velike štete, a mi imamo pametnijeg posla.
Tad mi se ponovo vratila u misli situacija iz Vinkovaca od prije pet godina kad se moj prijatelj već desetu večer žalio na ponašanje jednog "majmuna" iz našeg grada. Mučilo ga je jedno veliko govno od čovjeka, iako puni razumijevanja za situaciju, svima nama u društvu su dojadile jadikovke mog prijatelja.
I tad je desilo nešto meni do tad nepoznato, neviđen izljev ljubavi koju imaju samo pravi (ratni) prijatelji. Tihi ratni drug mog prijatelja, koji je sve vrijeme slušao njegove jadikovke, lagano je prišao našem stolu te smireno i smrtno ozbiljno rekao : A da ti ga ja ubijem ?
Dugo u noć je potrajalo objašnjavanje kako to nije dobar način rješavanja problema.
Dakle ljudi moji, kad se ruši, razara, raditi je lagano i brzo, ali nešto izgraditi tisuću puta je teže. Tu smo gdje smo, s kim smo takvi smo, trebati će godine to popraviti. Kvalitetna policija, pošteno i efikasni sudstvo u tome mogu pomoći, ali problem je u nama samima.
P.S.
Nekada naš život svagdašnji, a danas TV-reklame jednog Mobitel operatera imaju sličan sadržaj kojim privlače nove korisnike da se priključe na njihovu mrežu. Pitam se pitam nisu li ti bezprizorni huligani koji mlate nedužne novinare pali pod utjecaj agresivnih reklama, kojim svi tv-programi i sve novine, danas u nepodnošljivim količinama pune i gade naš medijski prostor ili je nešto drugo ????
Post je objavljen 04.06.2008. u 15:27 sati.