Prije nekoliko dana mladi je Siščanin, koji je bolovao od miokarditisa, preminuo u KBC-u Zagreb od komplikacija svoje bolesti. Tragično se završio njegov mladi život, no očito još neko vrijeme, za hrvatske novinare, on nema pravo počivati u miru.
Naime, postavilo se pitanje zašto mladić nije dobio umjetno srce koje bi mu produžilo život i dalo mu nade da dočeka transplantaciju srca. Zašto KB Dubrava nije KBC-u ustupila svoj uređaj kako bi mladić preživio, zašto glavešine nisu bolje prionule u slučaj i našle neko rješenje, koliko košta ljudski život i može li 1,8 milijuna kuna biti razlog da netko umre...
Dobro je i pozitivno da se, pišući o problemima u zdravstvu, senzibilizira javnost i pokuša potaknuti rješavanje poteškoća na opću dobrobit društva, ali i pojedinaca kojima je u tom trenutku ugrožen život. Međutim, sramotno je i nečasno koristiti nečiju nesreću da bi se povećala naklada ili bolje zaradilo na reklamama.
Pokojni je mladić dvaput odbio transplantaciju srca, te je bio upoznat s rizicima svoje odluke. On ju je donio slobodno, jer je imao pravo odlučivati o svojem životu onako kako je mislio da je najbolje. KBC nije imao umjetno srce za njega, a i da su ga imali, to bi mu srce pomoglo nekoliko tjedana, maksimalno mjeseci (kod najskupljih varijanti). KB Dubrava ima to srce, međutim ima i svoje pacijente - kojima bi to srce moglo zatrebati. Pitanje jest - kako to da KB Dubrava ima sredstava za kupiti tu aparaturu, a KBC, kao hram hrvatske medicine, nema. I dok se pokušavalo dobrotvornom akcijom skupiti taj novac, mladić je u međuvremenu umro. Međutim, to je pitanje politike u ovoj zemlji, a ne liječnika koji su pokušavali mladiću spasiti život.
Istinito je, ali i razočaravajuće, da je zdravstvo rupa bez dna. Država je mogla osigurati 1,8 milijuna kuna za to umjetno srce, ali isto tako je mogla osigurati još deset milijuna kuna za neke kemoterapeutike, pa još deset milijuna za antiretroviralne lijekove, pa četrdeset milijuna za nabavku PET opreme, pa tri milijuna za obnovu rodilišta, pa sedam milijuna za oboljele od cistične fibroze, itd. Ova smrt mladića nije krivnja njegovih liječnika, niti liječnika iz druge klinike, nego je posljedica sustava.
Bombastični naslovi u novinama, koji ne služe apsolutno ničem osim zaradi nakladnika, imaju za posljedicu blaćenje medicinske profesije i nepovjerenje pacijenata prema liječnicima. S druge strane, ima za posljedicu i strah koji se javlja kod medicinskih profesionalaca da donose odluke, kako im se ne bi dogodilo da ih razapinju novine i odvjetnici.
A ako netko u ključnom trenutku ne može donijeti odluku zbog straha od papirologije, tužbi, gubitka posla, publiciteta, on sam ne može dobro odraditi svoj posao, što se direktno reflektira na njegovog pacijenta. To je jedna nezdrava situacija, koja će, kako smo krenuli, u našem društvu vrlo brzo postati svakodnevna. Pa će nam biti uobičajena ona američka deviza - ajde, kume, prvo ispuni tri kile papira, pa ću tek onda svoje dlanove staviti na tebe.
Zanima me je li se ijedan novinar koji je onako "pjesnički" pisao o ovom slučaju, zapitao kako bi postupio da je u situaciji tog mladića, ili njegovih liječnika, ili liječnika KB Dubrava. Ima li u tim glavama uopće interesa za pisati istinu, ili je sve samo u tome da se pronađe žrtveno janje, tek tako, da se narod zabavi? I da se skrene pažnja s nekih drugih gorućih pitanja u društvu, kao što je poskupljenje energenata ili Družba Adria?
I kakvu predodžbu ovakvo pisanje ostavlja o liječničkoj profesiji? Jesu li to ljudi koji rade svoj posao samo da bi se iživljavali, da bi namjerno pakostili? Jer samo se to da iščitati o hrvatskoj medicini posljednjih mjeseci i godina.
Voljela bih da svaki od tih novinara provede 24 sata uz bok jednom kliničaru, nebitno kojeg usmjerenja. Da vidi kako je to kad ZNAŠ da ne možeš svima pomoći i pružiti sve, i uz radno vrijeme izvan svake norme, balansirati između potreba pojedinca i mogućnosti sustava. Koliko frustracija ti pruža činjenica da je rješenje nadohvat ruke, ali ti nije dostupno. I da uz sve to, moraš imati razumijevanja za 60 ljudi koje dnevno pregledaš, a trebao bi maksimalno 30-ak. Da u tom kratkom vremenu moraš pregledati, postaviti dijagnozu, poslati na seriju potrebnih pretraga (i ništa više od toga), izmišljati toplu vodu da nađeš krevet, kumiti i moliti da ti pacijenta ubace na neki postupak unutar razumnog roka. I nikad nisi dovoljno dobar.
Ne kažem da se nekome treba dizati spomenik jer radi svoj posao, ali kao što respektiramo smetlare što kupe smeće i vatrogasce što gase vatru, mislim da smo dužni respektirati liječnike zbog liječenja.
Ne znam uopće kako je moguće da još uvijek postoje mladi ljudi koje klinički rad oduševljava.
Post je objavljen 04.06.2008. u 15:02 sati.