Marketing
161. Špigl budućnosti
Mašta radi svašta... 
Pokušavam razabrati lik koji me gleda iz prašnjavog, starog špigla. Nasred špigla nalazi se i jedna pukotina preko koje pretrči malen pauk (ne ubi pauka u kući, on nosi sreću). Rukom odmičem paučinu i prilazim bliže… Još uvijek ne vidim svoj lik… Sve je tako mutno i nejasno. Polako polažem ruku na špigl. Moj špigl odjednom zadrhti i pomakne se unazad. Preplašeno mičem ruku kojom struji nepodnošljiva bol. Oprezno se, ponovno, primičem … Pronalazim način kako ću obrisati svu tu paučinu i prašinu, polako sam se približila i puhnula u njega. Odjednom, tisuće i tisuće sjajnih mrvica prašine pada na pod.
Podižem pogled i napokon vidim… Ne znam što to vidim. Vidim odraslu ženu duge, ofarbane kose i velikih očiju boje mora. U osmijehu koji slabašno titra na ženinom licu prepoznajem sebe. Da, to sam ja. Ja, Ančica ali negdje u budućnosti. Shvaćam to po borama koje vidim oko ženinih očiju. Da, to je budućnost. Potpuno zaprepaštena, hodam oko špigla pokušavajući ga shvatiti. Ponovno stajem ispred njega i pomičem odbjegl pramen kose sa lica. Lik u špiglu nije se pomakao. Time sam potvrdila ono što sam i mislila a to je da ovo nije običan špigl, ovo je špigl koji gleda budućnost.
Želim li vidjeti što mi život nosi, zapitam se zaprepašteno?
Nekada sam, kao i svaka djevojčica, sanjarila o budućnosti. Željela sam sreću, bogatstvo, a ponajviše maštala o princu na bijelom konju, o mojoj ljubavi koja će doći jednog lijepog dana, odvesti me daleko odavde i voljeti me… zauvijek. Da, to je bio nekadašnji, djetinji san, koji sam zapravo i dan danas duboko u sebi priželjkivala.
Okrećem se od špigla. Misli su mi zbrkane, potpuno neuravnotežene. Preda mnom stoji odgovor na sva pitanja, možda ću sada vidjeti neke pogreške koje sada mogu ispraviti… no istovremeno me hvata jeza i hladnoća. Bojim se budućnosti. Ali znatiželjna sam, želim je vidjeti više od svega. Nestrpljiva sam, želim saznati hoće li on, moja velika ljubav, zaista biti jednom moj princ... Rušim sve sumnje i uvjeravam samu sebe da se nemam ćega bojati, sigurno je cijela moja budućnost savršena, baš kako sam i sanjala. Pa što bi moglo poći po zlu?!
Samouvjereno se okrećem prema špiglu i vidim sebe, još nešto stariju… stojim na grobu. Zbunjeno gledam u suze na svom licu. Vidim tugu… veliku tugu… Čudan je to osjećaj, gledati samoga sebe kako plaćeš…
A čiji li je to grob?
Polako čitam ime na grobnici. Pročitavši, polako shvaćam… i padam na pod u bolnom grču. Kroz mutne oči pune suza gledam samu sebe kako stojim na grobu i molim se za onog kojeg volim. Na vlastitom licu vidim ogromnu bol, i shvaćam zašto su prerano nastale one bore na licu…
Nijemo se okrećem od špigla i drhtim od neizrecive patnje. Osjećam se kao da mi dušu paraju na sitne komade, kao da mi kroz samo srce prolaze tisuće noževa. Jedva dišem.
Moj princ će biti mrtav. Prerano mrtav.
Bijesno se okrećem i gledam ženu kako i dalje plače na grobu. Očajno se tresem. Uzimam lak za kosu i bacam ga, jecajući: "Ne želim takvu budućnost".
Začuje se prasak, špigl se rasipa na tisuće komadića, a zajedno sa njim nestaje i slika tog nesretnog groba. No u istom trenu kada su se i tisuće kristalića rasuli po podu, zastaje mi dah. Osjećam neizrecivu bol u cijelom tijelu i padam na pod. Nisam mogla prihvatiti budućnost koja nikada nije onakva kakvu je želimo. Zadnjim udisajem shvatila sam što sam učinila, razbila sam svoju budućnost…
Umirem...
PITANJE:
Kada bi mogli zaviriti, ali stvarno zaviriti u svoju budućnost,
da li bi bili dovoljno hrabri da to učinite?
Voli Vas Ančica. 
Post je objavljen 12.07.2008. u 07:40 sati.