U ovom današnjem ubrzanom, virtualnom, pohlepnom, hladnom svijetu više nema mjesta za osjećaje, nema mjesta za odmor i predah, nema mjesta za prisjećanje na neka nevinija, dječja vremena, na prve ljubavi, na držanje za rukice i maštanje o romansi ili zajedničkoj budućnosti. Djeca sve brže odrastaju, sve se manje igraju, svi jure za nekim karijerama, brzom zaradom, dostignućima, postignućima, priznanjima, ostvarenjima. Ljudi postaju živčani, usredotočeni samo na sebe, ne toleriraju ljudske mane i propuste, ne cijene dobronamjernost drugih već joj se izruguju..
Ne želim ovime reći da je netko loš a ja dobar. Nisam ni bolji ni lošiji od ostalih, svatko ima mane i vrline. Ja imam mnogo mana, čudan sam, često mijenjam raspoloženje i pucaju me neke čudne filozofije.. Sav sam "naopak", ozbiljan kad treba biti neozbiljan a neozbiljan kad treba biti ozbiljan.. Ja sam čovjek kojeg je pregazilo vrijeme, ja sam djete koje ne želi odrasti..
Nije mi jasno.. zašto svatko mora "odrasti", svaki dan se brijati, nositi kravatu, naređivati, izrugivati, ne tolerirati, ne suosjećati, ne razumjeti, ne popustiti..
Zašto netko tko jednom ne može zamisliti život bez svoje "ljubavi", tko nekoga "prihvati", tko dobiva svu pažnju, nježnost, zagrljaje, poljupce i cvijeće, tko zajedno stvori jedan poseban svijet kao iz bajke.. ipak jednog dana poželi "nešto više", poželi pobjeći, pomisli da je "iznad" i da mu treba nešto "više", zašto i u takvoj situaciji nema govora o "povratku" i "obnavljanju"..
Parovi koji su duže vremena skupa izgube strast ali ako postoji ljubav strast se uvjek obnavlja, zato i postoje problemi, problemi ponovno "prodrmaju" osjećaje, nakon svađe slijedi pomirenje i još veća ljubav, još veća volja za uzdizanjem ljubavi na još veću ljubav koja postaje još neraskidivija..
Možda su bili nezreli, možda su samo trebali razviti prijateljstvo, sad su uništili i ljubav i prijateljstvo, sad idu svatko svojim putem a ipak su jednom stvorili nešto posebno, nešto jedinstveno, samo njihovo, nešto što bi mogli vratiti, nešto što bi mogli još više ojačati, nešto na čemu bi im svi zavidjeli.. ali to nešto je nekome sve, gotovo kao otkrivanje svih tajni svemira.. a netko je to prerastao, netko želi neke nove, neke "odrasle" stvari..
U ovome svijetu više nema mjesta za klupu pokraj mora, nema mjesta za snove, nema mjesta za drhtanje i posvećivanje pažnje svakom partnerovom prstiću rukice posebno, za zajedničko disanje, za gledanje u oči, u ovome svijetu bitno je samo nešto završiti, doći do raznih titula, probiti se do prvih redova i klanjati se ljudima koji nisu ništa bolji od nas samih..
U ovome svijetu.. povratak u raj.. čini se nemoguć..
Our Eden
Walk again with me
Through the garden
Take my hand
Come away with me
And remember when we walked this way before
One summer
Do you still believe
Do you still remember
Walk again with me
See the beauty
Take my hand
Without the pain
And remember when we walked this way before
In innocence
Do you still believe
Can we ever really return to our eden
-by Ashen Mortality
Post je objavljen 04.06.2008. u 11:31 sati.