Dragi moj Brane, koliko mi nedostajes, neznam kaj da kazem, sve sada djeluje suvisno...
Krenula sam na proslom postu odgovoriti kao uvjek na komentare ali rijeci nisu isle, jedino sto mi je proslo kroz glavu su strasna tuga pomjesana sa bjesom na ovaj svijet koji je oduzeo tvoj mladi zivot...
Nekada sam mislila-jao, strasna sva ta tuga, ali smanji se to s vremenom, bude lakse, a pogledaj ovo-jedno vrijeme bili su neki ''laksi'', ''bolji'' dani, a onda ispocetka udari svom silom i ja se rusim pod teretom suza koje se gomilaju...
Sve manje ljudi zeli i moze pricati o tebi, nemaju snage, a meni to smeta, trebaju mi uspomene i price o tebi, ako se nemogu s tobom prisjecati barem su tu svi nasi prijatelji... Odvratan osjecaj je ovaj u nama, ova grozna bol jer te vise nema, jer nam toliko nedostajes ali suze su presusile ne zbog toga kaj smo presli preko toga nego jer je ta tupost i nevjerica u nama da je zaista istina da je ovih 10mjeseci tek mali dio zivota koji od 21.7. pocinje bez tebe u fizickom obliku...
Dosta za sada, znam da si tu i da znas kaj mislim i kak se osjecam, a i koliko me znas-dosta ti je vidjeti i naslov,Brane moj...
Obozavam te,prijatelju najdrazi...
Evo,tvoje andjeosko lice neka krasi i ovaj post...

I slatko spavaj na svom oblacicu na nebu

Post je objavljen 03.06.2008. u 23:08 sati.