Marketing
Kada slike pričaju priču...
«Professione: Reporter» (1975.) Vs. «Un Homme et une Femme» (1966.)
Svojedobno je Ingmar Bergman u tiradi beskompromisnih kritika kolegama redateljima za jedan intervju izjavio kako Michelangelo Antonioni ne zna napraviti film. Kako svoje fascinantne slike ne zna pretočiti u priču i kako sve staje na atraktivnoj fotografiji. Kako niz nabacanih fotografija ne čini film. Što, vjerujem, ne poriče postojanje niza redatelja koji su svoje ime izgradili upravo dajući prednost slikovnoj naraciji radije nego dijalozima. Sklona sam misliti da je zbog filmova kao što su «Blowup» i «Professione: Reporter» i Antonioni među njima.
Claude Lelouch bilo je opskurno ime van Francuske sve do 1966. kada je s najboljom namjerom, ali švorc i bez velikih očekivanja snimio jednu od najljepših ljubavnih priča – «Un Homme et une Femme». Ovaj film je danas u svojim četrdesetima graciozan i relevantan kao šte je bio prvoga dana.
Gledajući Antonionijevog "Reportera" i Lelouchovog "Muškarca i ženu" u nizu, ne može se oteti dojmu kako težina obaju naslova leži u težnji da dojam ostave slikom. Ugođaj i tempo vrlo su slični, iako se pristup redatelja u oba filma podosta razlikuje. Dok je Antonioni sklon totalima, dugim kadrovima, velikim i otvorenim prostorima, Lelouch u usporedbi radi gotovo komornu priču s puno rezova. Antonioni kamerom zahvaća puno prostora, ona je glatka, klizi i ostavlja dojam jer se zadržava na svom objektu. Lelouchov film snimljen je gotovo u potpunosti «iz ruke». Kamera je dinamična, ona skače s predmeta i lica na predmete i lica.
Iako su filmovi stari preko 30 (i 40) godina, boja na njima i njihova uporaba još uvijek izgledaju svježe, moderno i nepatvoreno. Antonioni voli tople boje s pokojim kontrastom vedrog neba hladne boje. One su nenametljive, ali temeljne u stvaranju priče. Lelouch je pak iz financijskih razloga pribjegao umjetničkom opravdanju kreiranja crno-bijelog filma u boji. Iako se na početku priče čini kako se bojom prikazuju flash-backovi, a kako se sadašnjost u vremenu prikazuje crno-bijelo, ubrzo se obrazac razbija i pravilo se više ne zapaža. Sam Lelouch kazao je kako je crno-bijelu traku koristio za interijere, a boju za eksterijere, no pažljivim gledanjem filma zapažaju se odudaranja i od takve izjave. Kako god, sama naracija ubrzo otkriva svu svoju slojevitost koja je bogatija nego što početak daje naslutiti. Time se u jednu ruku daje opravdanje odustajanju daljneg traženja obrasca u Lelouchovom skakanju iz crno-bijelog u boju i obrnuto.
Ono što oba filma postižu kod gledatelja koji se dade zavesti jest polagano umatanje u mrežu atmosferom koje ostavljaju slike. Duge i sugestivne kod Antonionija, nemirne i dinamične kod Leloucha. Efekt gotovo da je identičan. Ono što je sabijeno u trenutke u slici kod Leloucha, rasplinuto je u duge kadrove kod Antonionija. Imam dojam kako su priče i u "Reporteru" i u "Muškarcu i ženi" ispričane radi ugođaja i raspoloženja koje su autori morali pretočiti na film i kako su same po sebi sekundarne. Zbog toga ih ovdje niti ne spominjem.
Post je objavljen 03.06.2008. u 20:37 sati.