Krizma,moj 15. rođendan...Išćekivanje,napetost,čežnja-sve je to prošlo,zajedno i sa osnovnom školom i prjateljima s kojima se ubrzo rastajem..
Sestra mi priča kako neke ljude poslije nije više nikada vidjela..tako je to teško..evo sad kad razmišljam ne mogu si to ni zamisliti..pa punih osam godina provodim s njima u školi,zajedno smo prošli toliko toga..ne mogu se uredotočiti ni na što drugo,bojim se otići..jer mi i sad dođe da ih sve zagrlim...Tako je glupo ostaviti sve te trenutke,lijepe,divne uspomene.
Tko zna što me čeka u srednoj,ta ne znam ni koju ću školu upisati!
Sada imam toliko toga za učiti,a tako mi se neda...htjela bih još godinu provesti u ovoj toploj,staroj školi.Tu se osjećam tako sigurno,samouvjereno,zadovoljno-kao da sam doma.
Znam sve ljude,profesore-njihov pristup,način ocjenjivanja...testove...Svi su mi oni sad vrlo dragi..
A što ćeš vjerojatno će tako proći i još ovih par dana...A onda upisi,užas..
Nadam se svemu dobrom
Post je objavljen 03.06.2008. u 19:42 sati.