Kako li je samo danas plakalo nebo!Vristalo je i grcalo u suzama.Rijetko tko nije cuo kako ga ljuti njegova bol.Grmilo je;ocajno i osokoljeno privlacilo je paznju na svoje suze.Borilo se da bude primjeceno,zalosno i crno,ali ustrajno.Poznat mi je taj uragan tuge i ljutnje.Sinonim je za ono sto osijecam.Samo,kad ja placem,placem tiho.Placem sama.Placem neprimjetna.
Slijevale su se njegove suze niz moj prozor.Pratila sam ih polgedom.Tako sam bila tuzna,bijesna.Tako sam bila nebo.
Odlazi sunce i umire dan.Iz njegove se smrti postepeno rađa noć,isto onako nesigurna,uplasena i puna nade kao sto se ja radam iz svojih rana.
Nisam sposobna zivjeti koliko se mrzim.Razasula sam se u tisuće kapljica kao kisne suze na mom prozoru.Ne mogu se vise sabrati.Kratkog su vijeka kapljice,kratkog sam vijeka ja.
Straha u ljubavi nema,ljubavi izgoni strah.
A ja toliko volim savrsenstvo,sklad.Ono je dovoljno.Savrsen sam,dakle jesam.
Savrsenstvo je uvijek zamjeceno.Ono je nagradeno,obozavano.Krnje postojanje nije vrijedno da bude svjesno sebe.Ako nisam najbolja,nisam nitko.
Ljubav je pobijedila.Otjerala je strah.Ne boijm se ane,ni mie.Nije me briga za nevolje koje mi mogu donijeti.Posegnut cu za onim sto zelim,lagani osjecaj spokoja i srece vrijedan je svega.
Mrzim hranu.Mrzim kako njen okus ostaje u ustima i unistava lebdecu prazninu koja te nosi u visine po kojima rijetko mogu letjeti.Mrzim tezinu u zelutcu.Vuce me na dno,ispod dna,ispod zemlje.Medu crve.Mrzim crve.Ja sam kao kakva furija,toliko je toga sto mrzim.
Tovim se i debela sam.Nekad sam bar u tom uzivala.A sad...
jedem,jedem,jedem.
Jer opce je poznato da je to normalno.
A normalni se ljudi uklapaju u vecinu ne u ciljane skupine.
Ali ja ne zelim biti normalna.Samo mrsava.
Gotovo je s hranom.Ne mogu dopustiti da i gram vise ostane u meni.
Pobjedim li ovu bitku,dobila sam rat.
Post je objavljen 03.06.2008. u 19:32 sati.