Mi koji i u pet ujutro znamo koliko je Šuker zabio za reprezentaciju, tko je i kada ukrcao Jamajci, zašto mrzimo Sundella, a volimo Pedersena, koga je zavaljao Vlaović u Nottinghamu, tko je protiv nas u jednoj utakmici branio, a u drugoj bio napadač i još milijun bespotrebnih i beznačajnih sitnica. I oni koji će nam se priključiti kad se bude pobjeđivalo ili kad bude trebalo izmiješati riječi "dom", "Hrvatska", "navijači", "srce" i "vatra" u neke priglupe stihove kako bi se za to ogrebala poneka kuna ili angažman.
Mi i oni, u istom redu. Mi, koji u njihov svijet ne diramo niti nas je ikad zanimalo što oni misle o našem. I oni koji se tako uporno, tako napadno i tako bezobrazno pokušavaju ugurati u naš. Svijet kojeg sve teže branimo. Svijet u kojemu umjesto o taktici, snazi i maštovitosti jedne prekrasne igre moramo slušati priče o frizuri i torbici koju nogometaši nose ili probavljati mučne izljeve pameti onih koji "o nogometu ne znaju ništa, ali znaju nešto o nogometašima".
I ne mogu vam opisati koliko danas poštujem svakoga tko i nakon svega ovoga ostaje imun na cijelo ovo nogometno ludilo i odmahuje rukom pri svakom spomenu Austrije i Švicarske. Takvi sigurno neće dobiti čir na želucu. Ni zbog nerviranja, ni zbog nezdrave hrane koju svaki nogometni fanatik mora konzumirati. A ni zbog svih ovih nametnika protiv kojih nažalost postoji samo jedan sprej. Porazi. Ali kako žrtvovati pšenicu da bi se uništio korov?
Post je objavljen 03.06.2008. u 13:50 sati.