Pregled posta

Glavni lik i pripovjedač u romanu "Moć muha" muzejski je vodič u opatiji Port-Royal-des-Champs, pasionirani čitatelj i poklonik misli Blaisea Pascala. U monološkoj formi protkanoj sarkazmom, filozofskim citatima, sentencama, liričnošću i izuzetnom duhovitošću, u njegovu pripovijedanju pred sucem, psihijatrom i bolničarom zrcale se problematični socijalni i obiteljski odnosi. Uz ironijski odmak, pripovjedač svjedoči o životu čovjeka nesretnog djetinjstva, otuđena u braku, izuzetno senzibilna i načitana, pravog mizantropa koji se u potpunosti poistovjećuje s misijom svoje sitne dužnosti govorenja o Pascalu muzejskim posjetiteljima (čiju površnost i suvremenost duha ne podnosi).
Od početka je jasno da je priči prethodilo počinjeno umorstvo, no koga je pripovjedač ubio ostaje neizvjesno i na kraju se tek naslućuje.

Ulomak iz knjige:
Meni jako teško pada, gospodine suče, što moram podnositi ženin oprost i njezin tužan i rezigniran izraz lica. Da vam pravo kažem, on me dovodi do ludila. I to zato što me podsjeća na jedan drugi tužan i rezigniran izraz lica, podsjeća me na mamin izraz lica na fotografiji s vjenčanja koja još u kući mojega oca ukrašava vitrinu u blagovaonici. Na toj fotografiji moj otac je pijan. Napio se kao zemlja da proslavi sreću koja mu se smiješi. Moja majka podiže pogled prema aparatu s onim izrazom neutješne dobrote koji joj više ne silazi s lica otkako je srela svojega muža. I kad vidim svoju ženu kako obavlja kućanske poslove s tim istim izrazom svetice osuđene na pogubljenje, kad vidim kako pere suđe s pogledom punim prigušene boli i kako širi oči da zadrži suze, kad je vidim kako prolazi s licem na kojemu se može očitati oprost, s tim izrazom žrtve, dođe mi da je lupim, gospodine suče, ne bih vam smio govoriti takve stvari, mogle bi mi naštetiti, ali mi dođe da je lupim, gospodine suče, jer me u tom trenutku preplavi osjećaj da sam isti kao moj otac, jesam li naslijedio, pitam se, njegovu zloću, je li se on podmuklo nastanio u meni da bi sebe nadživio i mene ubio, eto što kažem sam sebi, gospodine suče, i te me misli izluđuju, one me doslovce izluđuju, jer sam se zakleo da nikada neću biti nalik svojemu ocu, zakleo sam se i još se uvijek kunem, kunem se glavama svoje majke i Blaisea Pascala zajedno da nikada neću nalikovati svojemu ocu. Nikada.

********

Lydie Salvayre rođena je 1939. u Francuskoj kao dijete španjolskih izbjeglica (od majke anarhistice i oca komunista), živi između dva jezika, dvije povijesti i dva stila. Književnu je karijeru započela na pragu svojih pedesetih, objavivši prvi roman, La Déclaration (1990.). Studij književnosti napustila je kako bi se posvetila studiju medicine i psihijatrije. Rad u psihijatrijskoj ustanovi iz osnova joj je promijenio život i nadahnuo njezino stvaralaštvo. Danas uz pisanje i dalje radi kao psihijatrica za djecu.