Bila je zima. Sve je bilo prekriveno bijelim prekrivačem. Bilo je veoma hladno.Djevojčica imenom Ana i njen dečko Leo sastajali su se svakog jutra od 4h do 6h pokraj jedne napuštene kućice. To je sve bilo veoma čudno i posve neobično. Tko se ide još sastajat u 4h ujutro po toj hladnoći i mraku.Ana i Leo su bila sasvim ok djeca. Nisu izostajali s nastave,ni pravili nikakve probleme. Ana i Leo su u vez skoro 4 godine,tj.točnije od početka školske godine četvrtog razreda.Ana je živjela na kraju sela posve odvojena od mjesta gdje su živjeli njeni frendovi iz razreda.Leo je živio na samom početku,preko granice u drugoj županiji. No teo je bio u velikom okruženju svojih frendova iz razreda.Ana i teo nisu išli u istu školu.Kako bi se tajno sastajali, svakog jutra u 4h izlazili su kroz prozor sobe te odlazili kod napuštene kućice.Tamo su bili sve do 6h,te tako sve ove 4 godine dok su bili u vezi.Ljubav im je bila potpunosti savršena. Oboje su imali povjerenja jedan u drugog i dijelili su sve tajne, želje i mišljenja. Ana i Leo nisu imali mnogo prijatelja s kojima su se u potpunosti družili. Pod odmorima su uvijek sami sjedili u učionici,slušali mjuzu il nekaj sl. Imali su jednu bilježnicu u koju su pisali svoje želje,misli isl. Na samome početku bilježnice pisalo je sljedeće:
Ana & Leo
ZAKLETVA
U ovu bilježnicu bilježimo svoja pitanja,
želje misli i sve što nam padne na pamet
Ako netko pročita i jedno slovo dopunit će naš život…
Konačno ćemo biti sretni.
Bog je taj koji određuje našu sudbinu,ako ga ima
No mi smo ti koji živimo
I određujemo svoja pravila.
Kraj bilježnice je kraj našeg života.
Školska godina bila je već pri samome kraju. Njihovi sastanci su se produljili. Sada se sastaju od 2h pa sve do 6h. Bilježnica skoro pa ispisana. Vjera u bolje sutra sve je manja.Uskoro je dolazio i zadnji dan nastave. Nitko nije mogao ni zamisliti da će ta mirna dječica napraviti takvo što. Započeo je i zadnji tjedan nastave osmoga razreda. Svi su s veseljem očekivali proljetne praznike. Svi osim njih dvoje koji su suznih očiju dolazili kući.Posljednja su tri dana. Ni Ane ni Lea nije bilo u školi. Nitko nije znao gdje su. Oni su cijela ta tri dana samo plakali na njihovom mjestu sastajanja i čekali posljednji dan škole,posljednji dan života. Došao je i onaj dan zadnji dan nastave,zadnji dan njihovog života. Prešla je ponoć. Laganim korakom prošetali su do provalije blizu šume,nedaleko od mosta kojime su prolazili kako bi se sastajali sve one silne noći. Zagrljeni sa bilježnicom u ruci stajali su na samome rubu stijene s pogledom u provaliju. Zagrljeni su bili tako sve do onih 6h kada bi se obično rastali te pošli kući. Obrisali su suze otrgnuli posljednji list iz bilježnice prepolovili ga na dva dijela te se držeći čvrsto za ruke bacili u provaliju.Bilježnica je ostala na onome mjestu gdje su bili zagrljeni. Jedna gospođa koja je slučajno prolazila tim mostom uzela je bilježnicu te je predala na policiju. Policija je pronašla njihova nestala tijela na opisnom mjestu u bilježnici te o tome obavijestila njihove roditelje. Ana i Leo su pokopani u isi grob zajedno sa bilježnicom, a na njihovom grobu pisalo je sljedeće:
Ana & Leo
Bog je taj koji određuje našu sudbinu,ako ga ima
No mi smo ti koji živimo
I određujemo svoja pravila.
Post je objavljen 02.06.2008. u 17:04 sati.