Povodom rušenja molova na sjevernoj obali uvale Burle u Medulinu, postavio bih nekoliko pitanja Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Odgovori na ta pitanja su od vitalnog značaja za nastavak života naše male lokalne zajednice, nakon što ste nam oduzeli dobar dio resursa potrebnih za život.
Nadam se da će, pored nas, lokalnog stanovništva, pouke iz ovog slučaja izvući i državna vlast te donijeti izmjene zakona koji se tiču uporabe pomorskog dobra kako se ovakav slučaj više nikome ne bi ponovio. Mi, lokalni stanovnici, kao korisnici molova u jednoj od nazaštićenijih uvala na Jadranu nemamo apsolutno nikakva prava u obrani našeg tradicionalnog načina života. Evidentno je da su ovo rušenje organizirali ljudi koji nemaju pojma o tome što je more i pomorski običaji i tradicija. Popustila je i posljednja linija obrane od gluposti, zdrav razum. Primjerice, jedan mještanin se, kao korisnik mola sagrađenog prije više od stotinu godina žalio inspekciji na rješenje o rušenju argumentom kako taj mol tamo stoji preko sto godina. Odgovor inspekcije Ministarstva je bio da on nema pravo žalbe, jer nije investitor.
Pravni status dva velika betonska mola na sjevernoj obali uvale Burle su rezultat polustoljetne nebrige države o potrebama lokalnog stanovništva. Nedavno je donesen prostorni plan uređena Općine Medulin kojim se dopušta mogućnost uređenja sporske lučice na tom području. U izradi je plan nižeg reda koji bi pravno regulirao status tih molova. Citiram izjavu ministrice Marine Matulović Dropulić dane u intervjuu jednom tjedniku 23. svibnja 2008. godine pod naslovom Gašenje buldožera:
"Više neće biti spektakularnih rušenja, jer smo pokazali da se ne može raditi onako kao što se gradilo na Viru, u Rogoznici, u istri. Planovi su doneseni i naravno da će se dio kuća moći legalizirati, ako im to planovi i zakon dopuštaju, jer je mnogo toga, zapravo, nemar jedinica lokalne samouprave ili pojedinca koji je mogao, a nije zatražio dozvolu.
Rušenja će biti i dalje. Sad smo prioritet dali tzv. malim objektima, osobito na pomorskom dobru kojih ima mnogo. Vrlo brzo ćete čuti za jednu takvu akciju."
Zbog čega, gospođo ministrice, ne poštujete vlastitu riječ?
Činjenica je da nitko nije kontaktirao lokalno stanovništvo, pukao je lanac komunikacije između države i stanovništva. Država komunicira priopćenjima kako je sve po Zakonu, međutim, kineski zid apartmana u našem susjedsvu, koji se nalaze 30 metara od mora, dokazuje da Zakon nije isti za svih. Njima je probijen bespravan put, kako bi se mogli izgraditi, a sva infrastruktura je napravljena u roku odmah, bez obzira što prvi susjedi takvu istu infrastrukturu čekaju preko trideset godina. Da se ovaj problem išao riješiti kvalitetnijom komunikacijom, siguran sam da bismo našli rješenje na obostranu korist, zadovoljstvo i bez buldožera.
Mi, lokalni stanovnici, jedva čekamo da možemo imati siguran vez za koji plaćamo koncesiju, međutim nije nam pružena nikakva mogućnost za to. Ja sam, osobno, oduševljen odlučnošću ministarstva da stane na kraj bespravnoj gradnji, pogotovo kao stanovnik Medulina. U našem se okruženju nalaze stotine bespravnih objekata, također i uz samo more, gdje su si ljudi ogradili pristupe moru i napravili svoje privatne plaže i molove, a sve to u posljednjih nekoliko godina. Čini mi se da se oko takve situacije treba skupiti više mudrih glava i iznjedriti rješenja provediva u praksi. Još veći problem od toga je nekontrolirana legalna gradnja, koje u Medulinu imamo i previše primjera. Ovim rušenjem ste nas ostavili u strahu da nam ne dođe multinacionalna kompanija, sagradi komercijalnu marinu i zabrani nam svaki pristup moru.
U Glasu istre od petka, 30. svibnja pod naslovom “Stanovnici Burla stavljali obavjesti o privatnom posjedu” novinar Mladen Kolenko piše “kako se inspekcija dosjetila i krenula državnom obalom i morem, čime neće povrijediti ničiji privatni posjed”. Sva sreća da se nitko nije dosjetio niti pokušati tražiti dozvolu za prolaz, jer bi inače ostali i bez naše jedine, uske, vijugave, slijepe cestice, koja tehnički ne može podnijeti prolaz teških strojeva, te bismo danima imali onemogućen jedini prilaz kućama.
Još jedno pitanje je zbog čega se rušenje odvija početkom turističke sezone? Turisti odlaze, jer nisu svoj tjedan godišnjeg odmora došli provesti gledajući bagere i pristup plaži ograđen trakom s natpisom “Stop Policija”.
Također pitam Ministarstvo zbog čega je organiziralo rušenje bez ikakve tehničke i stručne pripreme? Svaki problem koji se pojavi rješava se improvizacijom na licu mjesta. Opet se Zakon rasteže do krajnjih granica i van zdravog razuma tvrdnjom Ministarstva da je nasipanje stotinjak kamiona šljunka i kamenja privremena rampa koja će se ukloniti nakon završetka radova i za koju nisu potrebne nikakve dozvole. Objasnite mi, molim vas, kakvom tehnikom će se obala vratiti u prvobitno stanje, s obzirom da je već uništena sva flora i fauna ekološki vitalnog pojasa plime i oseke, a i izgled obale neće moći ostati isti.
Naime, upravo je u tijeku (kada ovo bude objavljeno više neće postojati) rušenje malog molića koji je sagrađen dozidavanjem tri – četiri reda klesanog kamena na već postojeću živu stijenu. Taj mol stoji na tom mjestu puno desetljeća te je sastavni dio male plažice, možda najljepše u unutarnjem dijelu Medulinskog zaljeva. Na stijeni pored mola je uklesan stari natpis “10/1915”. Ne treba puno mašte da se natpis poveže sa datumom izgradnje mola. Tko nas štiti od takve devastacije obale? Zar nam treba još jedan apsurd da prijavljujemo Ministarstvo samom sebi? Stari Turci dok su vladali na susjednim prostorima su za takve metode imali izreku “Kadija te tuži, kadija ti sudi”.
Mi nismo imali barke na tim vezovima kako bismo skijali na vodi, nego da bismo otišli na more po ručak. Većina bivših korisnika vezova koristi barke više od 180 dana u godini. Ti vezovi su služili i da možemo na praktičan način štititi našu imovinu od nevremena i lopova, te da nam omoguće pristup dubljoj vodi (govorim o dubini od metar do metar i pol na glavama molova), koja ovdje nije blizu obale.
1909. godine je osnovano Društvo za poljepšanje Medulina, na čijoj tradiciji se osamdesetih godina u ovom akvatoriju napravila zamjena hrpe malih i ružnih montažnih molića sa organiziranom sportskom lučicom. Apsurd je, da po tumačenju Ministarstva, montažni molići nisu bespravni i oni mogu ostati.
Ovim rušilačkim činom ste, umjesto da se uvede red i dodatno uredi obala, napravili samo veliki nered i kaos. Tko radi, taj i griješi, to je poznato, međutim, pitam se koje pouke treba izvući domicilno stanovništvo Jadranske obale i otoka iz ovog našeg slučaja koji nije usamljen? Je li, možda: srušite sve male lučice od lokalnog značaja koje administrativnom pogreškom ili nebrigom lokalne i državne vlasti kroz nekoliko desetljeća praktičnog postojanja se nisu uspjele naći u zemljišnim knjigama? Bez obzira što su to gradili naši očevi i djedovi, a mi smo nastavili njihovu tradiciju? Da vratimo ribolovne knjižice, barke spremimo u dvorišta, turiste pošaljemo kući, a okrenemo se poljoprivredi i radu u tvornici? Zašto se nakon desetljeća nebrige država sada odjednom brine o nama na krajnje destruktivan način?
Post je objavljen 02.06.2008. u 15:40 sati.