Albinonijev koncert za obou u d-molu, drugi stavak, vizura Zagreba koju gledam dok sjedim na balkonu i ne baš toliko ugodnih 25 stupnjeva... Jedino što nedostaje je kakav ledeni sokić u ruci i zaborav na predstojeće krvarenje nad kemijama i beskralježnjacima. Miško mi je danas rekao da bi FAKAT trebali počet učit! „Zbilja?“, odvratih mu i potajce umrijeh od smijeha jer to govorimo već godinu i po dana. Ali čovjek je, in the bottom line, stvarno u pravu. Treba se počet učit.
Vratio sam se s terenske. U prethodnom postu sam napisao kako se ne nadam ničemu lijepom u toj Puli, čak sam negodovao što uopće moram ići! Ali sada mi je žao što je taj odmor tako kratko trajao.
Nećete vjerovati ali dok sam bio u Puli uspio sam zaboraviti na sve ispite koji me čekaju, na sve ljude koji mi dižu tlak (više-manje), na sve probleme i na sve stvarce koje me tlače svojim postojanjem. Rintali smo po cijele dane, osjećao sam se korisno i kao da činim ono što sam, ustvari, u Zagreb došao i činiti, a to je učiti i proučavati biologiju, in situ.
Profesorica P. me oduševila svojim pristupom, svojom energijom podučavanja i željom da kući odemo opremljeni čežnjom za još! Još učenja o životinjama i algama, željom da nešto proučavamo, istražujemo, radimo svojim rukama, uključimo mozak i donosimo logične zaključke. Po prvi put otkad sam na faksu, alge su mi bile zanimljive i bliske, uspio sam razumjeti sve što je žena govorila (nakon što nam je sve ponovila, NAKON što se oporavila od infarkta koju ju je strefio kad je otkrila da o algama ne znamo ništa, a položili smo ih!). Nakon pokojnog profesora Jelenića, ta žena je sljedeća po kvaliteti koju PMF ima. Nažalost, ta rang lista ne ide baš duboko.
No dobro, bitno je to da sam se na terenskoj nastavi toliko odmorio unatoč vojničkom drilu koji smo svaki dan imali. A zašto je to bilo tako? Prvenstveno zato što su moji cimeri bili odrasli i zreli ljudi (opet, jedan više, jedan manje), a ne dječurlija koja se došla opijati i sebi zagorčavati život. Čovjek bi rekao da će ljude od 20, 21 i 22 godine pomalo već početi prolaziti želja za svakonoćnim riganjem i opijanjem do besvijesti.
Mene su moji cimeri pustili da zaspem u ponoća jer su i sami tada bili u krevetu. Čak i zadnju večer. Tko bi rekao! Ovo je prvi put da sam negdje u sobi s nekoliko „dečkiju“ i da je sve prošlo bez iti jednog jedinog incidenta. A vjerujte, imam i previše loših iskustava s „incidentima“, zato sam u početku i bio skeptičan.
Nije mi jasno kako si netko može dozvoliti da bude non stop pijan, poslije prepričavati što je, koliko i gdje povratio, koliko se sveukupno sekundi sjeća od prošle noći te koliko je samo litara XYZ stvari sasuo u sebe. I onda ona vječita obećanja „ovo mi je MAJKE MI zadnji put!“ Baš! Da mi je kuna kada sam svaki put čuo takvu izjavu, sad bi vozio Audija!!
Meni je drago što me nitko nije tlačio. Što mi nitko nije prilazio sa spikom da sam „truo“, da „kvarim mood“ i da sam „partibrejker“. Inače sam od tih istih ljudi znao trpjeti slična obraćanja. Zar se trulež jedino liječi alkoholom i travom? Partibrejker je onaj koji vodi računa o svom ponosu, principima i jetri? Takvi ljudi su bili, vjerujem, uvjereni (ako su se uopće sjetili da postojim jer me nisu viđali s bocom crnog na plaži) da je meni na terenskoj bilo strahovito dosadno. A meni bilo super!! Ma vidi ti to!
I tako... Meni bilo fantastično. Pulski akvarij je predivan, kula u kojoj je sagrađen datira još iz doba Austrougarske i ima ih 59 u okolici grada, rekla mi je voditeljica akvarija. Inače, tamo su „toplice“ za ozlijeđene morske kornjače, a uskoro se planira i otvaranje centra za akvakulturu kako bi se Jadran obogatio ribama koje su na rubu istrebljenja. Uz sve to, akvarij je prepun raznoraznih igraonica, svađaonica, i radionica za one najmanje, od „fix your own fish“ pa sve do gurkanja prstića u bazene s moruzgvama, ribicama i sićušnim rakovima. Ispred su postavljene igre iscrtane na asfaltu gdje djeca kroz pitanja o životinja mogu učiti o glavonošcima, echinodermata i ostalim skupinama.
Osoblje restorana gdje smo svakog dana večerali je bilo toliko susretljivo i raspoloženo da je svima bilo žao kada smo otišli. Kuharice su neumorno kuhale tisuće litara juhe ili graha, konobari i konobarice se razlijetali terasom kako bi svima po drugi pa i treći put donijeli repete! Kolača je uvijek bilo u izobilju, hrana ukusna preko svake mjere, porcije obilate (a ako si ostao zakinut za komad mesa, nadoknadili bi ti ubrzo s još tri komada veličine dubrovačke županije!)... Do restorana se dolazilo dugim, strmim i poprilično uskim hodnikom te vojničke utvrde, na ulazu je uvijek svirala jedna te ista pjesma u stilu Enye, a na vrhu tunela sjedila je ogromna Octopus vulgaris i sve nas pospano promatrala iz svog skučenog akvarijića dok smo mi letjeli na večeru, krepani jer smo čitav dan determinirali morske beskralježnjake...
Prekoputa Octopussyja bio je bazen s baby morskim psićima koji su do polovice svog tijela izvirivali iz mora i mahali glavicama, nadajući se komadu mesa. Rekli su nam zaposlenici da to uvijek rade jer znaju da je vrijeme hranjenja. Čak je i ogromna raža doplutala skroz na površinu, izvirujući s pola tijela preko, buljeći netremce u mene, sve dok nije skužila da joj ništa neću dati jesti. Tada je pljusnula tankim repom i namrgođeno otišla. Uspio sam dvaput pomaziti hrbat morskog psa. To mi je bio prvi susret s takvim opakim bićem, nadam se i posljednji (osim ponovo u kontroliranim uvjetima).
More je bilo odlično za kupanje, a naš kurikulum je čak i predviđao kupanje jer smo morali kartirati dio obale i označiti na kojoj smo poziciji našli koju algu i u kojoj brojnosti. Za takvo nešto trebalo se baciti u more, roniti i pretraživati stijene i morsko dno. Uhvatio sam poprilično boje, no s 90% nje sam već došao iz Zagreba...
Bilo mi je predivno. Jedino što je tamo nedostajalo da sve bude kao iz snova je moj Miško. :( Da je on bio tamo, to ne bi bila terenska nego odmor na Bahamima. Ovako je bilo samo fantastično...
I kao što obično sa stvarima biva, dođe kraj. Kraj jednog predivnog iskustva koje me je učvrstilo u mojim nastojanjima da opstanem na ovom faksu. Zbog ovakvih terena i ovakvih uspomena se isplati voljeti prirodu, voljeti i cijeniti život (jesam li spomenuo da smo gledali začeće morskog ježa i nastanak malog embrija, sweeeeeet!!!), voljeti biologiju, voljeti sve životinjice, sve male alge i sve velike borove i cedrove, pa čak i one odvratne komarce jer i oni su živa bića, bore se za sebe isto kao što se mi borimo za sebe... Zaboravio sam spomenuti noćni lov na kukce, zezanje i smijanje s asistentima i profesorima, shvaćanje da su izvan faksa to zanimljivi, poučni i otkačeni ljudi (pogotovo prof. P.)...
Jednom kad čovjek shvati koliko je priroda opuštajuća, koliko puno daje, a samo traži da je se ostavi na miru, točnije, da je se zamoli za suradnju, a ne da je se pokorava, svijet mu postane puno ljepše mjesto za živjeti... E, kad bi svi ljudi cijenili život u svoj njegovoj punini!
Post je objavljen 01.06.2008. u 22:52 sati.