Ja sam ružan i može mi govoriti tko god što hoće. Ja znam da je tako. Ružan sam si otkad znam za sebe i tako sam mislio kad sam imao pet godina - počinje svoju priču Krešo, 20-godišnjak kojemu kosa prekriva veći dio lica, i jednakim tonom nastavlja govoriti o “svom ružnom licu i užasnom tenu, odlascima dermatologu”, ali i zaključuje kako njemu ionako ništa ne može pomoći.
Krešo nije tinejdžer kojega muče tek pubertetske akne. On je pripadnik subkulture EMO, sve raširenije u Hrvatskoj. Nije riječ toliko o pokretu koji definira glazba, politički ili kakvi drugi stavovi. Emeri su, objašnjava Krešo, usamljeni, ružni, nesretni, kosom skrivaju lice, kad hodaju gledaju u pod, plaču, naviknuti su na vrijeđanje okoline jer znaju da su bezvrijedni, imaju suicidalne misli...
Naziv je kratica od engleske riječi “emotional”, što znači emotivan, zbog čega ih, potvrđuje Krešo, ostali često nazivaju plačljivcima, kukavicama, gayevima... Ako ga netko napadne, kaže Krešo, emer ili emovac, kako se nazivaju, neće se niti braniti.
On je, kaže, oduvijek bio izrazito emotivna osoba. Svjestan je da svi ljudi imaju emocije, no razlika je što ih emovci pokazuju. Još preciznije, oni ih doslovno žive, i to prije svega “negativne” emocije koje najčešće usmjeravaju sami protiv sebe. Pokret je počeo u Americi 80-ih, a inspiracija su bili depresivni tekstovi pjesama bendova poput My Chemical Romance, The Used, Funeral for the friend. To je i Krešina fonoteka. Zapravo, samo njezin dio.
- Kod mene je počelo u biti s grungeom. Kurt Cobain i tekstovi Nirvane jednako su depresivni kao i EMO glazba. Svjestan sam da nije najpametnije da depresivan čovjek sluša depresivnu glazbu, ali kad sam otkrio EMO, kao da sam imao opravdanje za svoje stanje i razmišljanja. EMO dopušta da budeš sam sebi ružan, nesretan i usamljen, dopušta da slušam tužnu glazbu - nastavlja svoju priču i u tom se trenutku nasmije jer je u kafiću u kojem smo sjedili upravo počela svirati pjesma “Hero” Enriquea Iglesiasa.
- Evo ga, to je to, to je EMO, to su riječi, emocije - kaže.
- Ali to je Iglesias. Pjesma je lijepa, bila je megahit, možeš pomisliti na staru ljubav, ali to je pop koji pjeva preplanuli Španjolac. Što je tu depresivno - pitamo ga.
Nije stvar, kaže, samo u pjesmi. Iako je on i na film “Fantom u operi” plakao tri dana.
- Ja sam oduvijek nesretan, imam problema u različitim, zapravo u svim područjima života, i to otkad znam za sebe. Ne bih govorio o njima, ali EMO pokret dopušta izraziti te negativne emocije i tugu - otkriva mladi Zagrepčanin. U tom trenutku, kafićem u širem zagrebačkom centru zaorio se hit iz filma “Titanic”. Nije niti morao reći, pogled je bio dovoljan. I sladunjava pjesma Celine Dion pokrenula je emocije. Glazbeni dio EMO priče odlučili smo ostaviti po strani.
- Osim muzike koju slušaju emeri, svidio mi se i njihov stil odijevanja. Prugice i kockice su zaštitni znak emera - objašnjava pokazujući znojnice crno-bijelog, kockastog uzorka na svojim zglobovima.
- Ali, ne mora se nitko posebno oblačiti da bi bio EMO - nastavlja. Uostalom, kaže, emeri vole šarene stvari i zato ih većina, kad ih vidi, smatra homoseksualcima.
- Nemam ništa protiv gay ljudi. Naprotiv. Ali ja sam heteroseksualan. No, kad me vide, pogotovo skinheadsi... Uh... Emere svi mrze jer nas vide kao slabiće, a skinsi pogotovo. Jednom me jedan zaustavio i pitao kuda idem. Rekao sam da se idem naći s curom. A on će na mene da jesam li gay. Pa kako sam gay ako sam ti rekao da se idem naći s curom - prepričava s osmijehom Krešo dok pored njega sjedi njegova djevojka Martina.
Zajedno su sedam mjeseci, ona nije emerica i na Krešine odgovore kojima opisuje vlastito nezadovoljstvo, a sebe kao ružnog, plavokosa srednjoškolka vrti glavom.
- Izgled mi je potpuno nevažan. Zaista nije važno kako tko izgleda, pogotovo ako ti je prijatelj ili ako ga voliš. On za mene nije EMO, nije bitno koji stil i trend slijedi, on je za mene Krešo. A i mislim da pretjeruje kad je riječ o izgledu - iskreno će Martina na čije riječi Krešo reagira emerski.
- Ma, meni uopće nije jasno što ona radi sa mnom! Mislim, pa pogledajte je, ona je predivna, a na meni baš ništa ne valja - protestira. Unatoč njegovoj reakciji, i ma koliko bio nesretan i mrzio sebe, očito je da je itekako zaljubljen.
- Jako sam sretan s njom. Mislim, i dalje ne shvaćam što ću joj ja, ali Martina mi jako puno znači. Pustio sam kosu, ali sam joj pokazao kako sam izgledao kad sam imao kratku. Pokazao sam joj tu sliku... Joj! Ona je tako lijepa i mislio sam radi nje nešto napraviti sa svojim tijelom, ako je to uopće moguće - priča Krešo dok mu na mobitel dolazi poruka. Kaže da neće pogledati tko mu piše jer mu vjerojatno stiže poruka od telefonskog operatera. Prijatelje, tvrdi, nema.
- Tko bi mene želio za prijatelja - ironičan je.
- Ima, ima prijatelje. Pa kad je super, samo što on misli da nikome nije prijatelj i da što će on nekome biti prijatelj. A znam toliko ljudi koji ga vole i smatraju prijateljem - odgovara Martina na čije riječi ovaj put Krešo odmahuje glavom. Filozofija je emera, naime, da njih nitko ne želi pa nemaju ni prijatelje. Komunciraju li uopće međusobno?
- Okupljamo se uglavnom na MySpaceu. Tamo je jako puno emera. U blogovima nailazimo na emere, ljudi se povjeravaju i pišu o svojim emocijama. Imam tako jednu EMO prijateljicu koja živi u Rijeci, a znamo se preko Spacea i nalazimo se na internetu - opisuje Krešo kojega Martina potom podsjeća na prijatelje koje ima te na prijateljice, također emerice. Uostalom, upoznali su se na rođendanu jedne od njih.
- Moja prijateljica iz razreda, koja je ujedno i njegova prijateljica, slavila je rođendan i tamo smo se upoznali. Zapravo se toga i ne sjećam, osim da smo se odjednom našli na nekakvom trampolinu na tom tulumu i počeli pričati o formuli 1. Mjesec dana kasnije dobila sam od njega poruku i već u drugoj je pisalo kako je on EMO. I malo po malo, i evo nas - priča Martina. Oboje poznaju još emera, posebice djevojaka, te objašnjavaju kako im se u zadnjih nekoliko godina broj povećao na više stotina samo u Zagrebu.
Krešo kaže kako ne postoji mjesto na kojem se emeri sastaju, jer emeri su sami. No, za EMO djevojke koje poznaje Krešo srčano dodaje da mu “nije zapravo jasno što je njima jer odlično izgledaju i lijepe su”. Na naš komentar da netko možda tako i njega doživljava, opet odmahuje rukom.
Priznaje da je nezadovoljstvo izgledom zapravo samo opravdanje kako bi većina emera imala razlog za autodestruktivno ponašanje. Problem je negdje sasvim drugdje i daleko konkretniji. Krešo ipak misli kako sa “30 godina neće biti EMO, ovako se oblačiti i ponašati”. Završio je srednju školu i upisao tečaj za web dizajn.
- Dobio sam ponudu za posao. Plaća je bila pet tisuća kuna. Ali kud ću ja ovakav. Ma, ni na novac se ne furam. Moram se prvo srediti. Upisati faks, želim ići na promet i mislim da će onda sve biti drukčije - objašnjava emer koji teško, ali ipak priznaje vlastiti napredak. Uostalom, i EMO pokret, kaže, za nekoliko godina vjerojatno više neće postojati. U trendu će biti neka druga subkultura i mi ćemo, kaže, ovako razgovarati s nekim drugim klincem.
Kako god, EMO pokret ipak svi ne doživljavaju tako bezazlenim, ponajviše zbog depsresivnog stava koji propagiraju, pa se na internetu već razvio “anti EMO” pokret o kojemu Krešo ne zna mnogo. Kaže da nije ni važno jer emere ionako svi mrze, odnosno emer ionako ponajprije mrzi sam sebe... Budući da su usamljeni individualci, za njih, otkriva Krešo, nije karakteristično da koriste neke određene droge.
- Kod emera je to privatna stvar. Nema određene droge, a niti politike. Kako je riječ o depresivnim ljudima, vjerujem da je i droga dio nečije svakodnevice. Kod mene nije. Ono po čemu se najlakše prepoznaje emera jesu ruke i ožiljci na njima. Faza samoozljeđivanja je iza mene, prošao sam to - kaže Krešo čija majka, s kojom živi, zna da je emer, ali je liberalna i smatra to njegovom “fazom”. Upoznali su ga i Martinini roditelji za koje Krešo kaže da ga “vole više nego njegovi” te ističe i kako su mu platili i pripreme za faks.
Martina također potvrđuje da Krešu njezini roditelji jako vole.
- Martina je mnogo toga promijenila u mom životu. Znao sam i dalje imati svojih kriza, ali je ona bila tu. Mnogi od onih koji nam se smiju, kada se zaljube, postanu veći papučari od nas. Mi samo ne krijemo svoje emocije. I ljubav je stvarno spas - nevoljko je, ali iskreno na kraju zaključio ovaj zagrebački emer.
Post je objavljen 01.06.2008. u 18:13 sati.