1) Kišilo je, mrak, tek je malo mjesečeve svjetlosti obasjalo njihova tužna lica. Držala mu je ruku čvršće što je mogla, nije ga htjela pustiti iz svog života, a ni on nije htio nju. Njihova ljubav je bila nešto nemoguće, neopisivo, snažno, a ipak stvarna i jaka, kako iznutra tako izvana. Rekli su da on nezna voljeti, u biti da nezna što je ljubav, ali du su svi oni mogli osjetiti tu ljubav koju je pružao njoj nikad nebi takvo što govorili. Kiša je pljuštala sve jače i jače, uopće se ne primijete njene gorke suze. On odlazi i više se neće vratiti, ona ge više neće vidjeti...zadnji poljubac..i njemu je teško koliko i njoj...otišao je...rekla je sebi, sama, u kiši, u tami - „rane su preduboke, moram ostaviti ožiljke da dokažem sama sebi da sam voljela nekog više od života“...
...
Izgubih lozinku onog bloga wounds will not heal pa se vratih na ovaj..nezz šta ne valja...shit=)=)...i pisala bi neš samo da mi nije vako vruće...kad mi bude hladno ona ću pisat...pozz
thnx S.A.=)
Post je objavljen 01.06.2008. u 13:46 sati.