Ovo je post o dosad najtežoj odluci u životu,uvod je inače iz jedne knjige velikog američkog filozofa i pisca
Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu!"
Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.Ubrzo ću se naći na raskrižju života,čeka me jedna od najtežih odluka u životu i stoga me pomalo strah,došao sam do točke kad imam masu pitanja a malo odgovora. I to me pomalo štraši jer znam da neznam odgovore na sva pitanja u životu,ali sam u stalnoj potrazi za nekim odgovorima.Na neka pitanja mi pomažu dati odgovore moji bližnji, u ovom slučaju roditelji koje nadasve poštujem,ali imam ponekad osječaj da oni ne razumiju mene i neke moje životne ciljeve:Zatim veliku pomoć dobivam od prijatelja,koji su mi velika podrška posebice par nijh.Ali največi dio tog preispitivanja ostaje meni,svakom danom počinjem tražiti odgovore na neka moja pitanja,ali odgovora je sve manje a dan odluke dolazi,a ja ne želim da budem u onom rukavcu koji vodi do mjesta gdje sam dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. I sama pomisao na to da mogu odlučiti krivo me zastrašuje.
Znam da sam puno razmišljao o tom danu kad moram izabrati čime bi se bavio u životu i koji faks bi mi bilo najbolje upisati.S vremena na vrijeme govorio sam ima još vremena i sad kad je srednja škola završila i kad treba se uhvatiti posla za prijemni na faks, pitam se dali sam donio pravu odluku.Što če biti u slučaju da sam donio krivu odluku. Mislim upisati ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Svi mi govore da je to loša odluka jer ima masu nezaposlenih ekonomista, ali ja to volim i mene ekonomija zanima.Želim biti među najboljim studentima generacije i da nakon što diplomiram, upišem magisterij negdje izvan Hrvatske npr, u Švicarskoj ili u Londonu i radim u nekoj velikoj tvrtki, na dobrom položaju i imam dobru plaču. Želim da jednog dana na dodjeli nagrada HGK ( Hrvatske gospodarske komore ) i ja budem među laureatima i pomažem u razvoju Hrvatskog gospodarstva.. Je li to previše?...
Možda za nekoga tko me ne zna i je, ali iza tih želja stoji jedan mladi čovjek koji se potpuno razlikuje, ne želi biti uniformiran i želi mjenjati svijet. Možda jesam idealist i sanjar,ali valjda to tako mora biti da mladi ljudi sanjaju da mogu promjeniti svijet jer ipak da citiram " budučnost svijeta ostaje na onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova".
I još danas kad obilježavamo 40 godina od 1968.Godine u kojoj su izbili studentski prosvjedi koji su se raširili diljem svijeta i mada su svi željeli nešto drugo, kao pad komunizma u Mađarskoj i Poljskoj ili automnost kao mi 1972 ... svi su imali druge motive ali ujedinjeni mišlju da se nešto treba mjenjati. Pa i Azra je opjevala ovaj događaj u pjesmi 68...
A mi sad živimo u istoj situaciji kad nam trebaju promjene i treba nam dosta mladih ljudi koji će biti individue i ustati i reći što misle i mijenjati stanje, a ja želim biti među tim ljudima jer ipak smo mi generacija koja će utjecati na zbivanja... pa mi smo prije mjesec dana odgodili državnu maturu...
Znam da sam malo sišao s teme ali sam se zanio, moram Vam reći da se nadam da sam donio pravu odluku, a sad me čeka mnogo napornog rada oko spremanja za prijemni...
Post je objavljen 01.06.2008. u 13:01 sati.