Jednoga dana zamoli uciteljica svoje ucenike da napišu imena svih ostalih ucenika u razredu na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im rece da razmisle što je to najljepše što bi mogli reci o svakom pojedinom uceniku i da to napišu pored njihovih imena. Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili ucionicu i predali svatko svoj list uciteljici.Preko vikenda je uciteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog ucenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi ucenici dali o njemu ili njoj. U ponedjeljak je predala svakom uceniku njegov ili njen popis. Vec nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili. ´Uistinu?´, šaputali su...... ´Nisam mislio/mislila da uopce nekome toliko znacim!´ i ´Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga´, bili su komentari. Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Uciteljica nije znala da li su ucenici medu sobom ili s roditeljima o tome pricali, ali to nije ni bilo važno. Vježba je ispunila svoju svrhu, a ucenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim ucenicima. Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od ucenika poginuo u Vijetnamu pa je uciteljica otišla na pogreb tog ucenika. Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog covjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju pocast. Uciteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, rece joj: ´Jeste li Vi Markova uciteljica matematike?´ Potvrdila je: ´Da´. Potom on rece: ´Marko je cesto govorio o Vama.´ Poslije pogreba vecina Markovih ucenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i ocito su jedva cekali da porazgovaraju s uciteljicom. ´Nešto bismo Vam pokazali´, rece otac i izvadi novcanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da cete Vi to prepoznati.´ Iz novcanika je izvadio vec ishabani list papira, koji se vec slijepio ocito od cestog umotavanja i otvaranja. Uciteljica je naravno >odmah znala i da nije gledala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi drugovi i drugarice iz razreda o njemu. ´Tako smo Vam jako zahvalni što ste to >ucinili´, rece Markova majka. ´Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.´ Svi su se ostali ucenici okupili oko svoje nekadašnje uciteljice. Charlie se pomalo nasmija i rece: ´I ja cuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaceg stola.´ Chukova žena rece: ´Chuck me zamolio da listu stavimo u naš album o svadbi. ´I ja cuvam još uvijek svoju u svom dnevniku´, rece Marilyn. Potom Vicki, još jedna ucenica, izvadi iz svoga kalendara vec istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima. ´Uvijek ga nosim sa sobom´, rece Vicki i doda: ´Mislim da svi još uvijek cuvamo taj list papira.´ Uciteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplakati. Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više nece vidjeti. Cesto u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da ce svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada ce to biti. Zato bismo trebali reci svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.Recimo im to dok nije prekasno. Svatko od nas to može uciniti. Jedan od nacina je taj da pošaljemo ovu poštu dalje. Ako to ne ucinimo, propustit cemo još jednu divnu priliku da nešto lijepo i dobro ucinimo. Mislimo na to da žanjemo ono što posijemo. Što unesemo u život drugih ljudi to cemo unijeti i u svoj
Post je objavljen 01.06.2008. u 11:04 sati.