Na zidu slika: stol, igračke,
nekoliko jabuka
i prazan tanjur.
Jabuke se kotrljaju,
padaju u vrt,
uspinju se na stablo
i ponovo rastu.
Prozor je otvoren,
noć kao kiša
kaplje u prazan tanjur.
Za stolom sjedi dijete,
promatra me
i skriva ruke
iza jastuka.
Plaši se,
ne prepoznaje me,
mislim da me ne voli.
Jedno je oko plavo,
drugo sivo.
- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.
xxxxx
Kao i Zvonimir Golob pravdam se sebi.
Preko puta mene plavokosi dječak s druge strane stola gasi pet svijeća na torti.
Poželim mu sretno...još jednom.Možda promjeni zvijezde. Nekako.
Možda uspije promjenit i mjesto i vrijema.
On samo uspjeva izprve pogasiti plamičke i nasmijati se.
Možda bi uspio da sam mu to poželio pet godina ranije.
Kad se rodio.
Puštam ga da raste. Dječak s roditeljima dolazi u Split.U stan pored parka.
Te godine kad je puhao u deset svijeća na torti počeo je skupljat marke,
krenuo je u treći razred OŠ Šime Krstulović zavideći odraslima što su odrasli.
Već tad je trebao znati da radi grešku. Kad odrasteš onda si neko drugi.
Dao sam mu još pet godina da dobro razmisli. Nisam mu htio ništa govoriti.
Svejedno ne bi me ni čuo.
Petnaesti rođendan je ..e nije puhao u svijeće. Puhao je jednoj maloj za vrat.
Već sutradan je pio svu pamet svijeta. Strašno radoznao, strašno nemirnog duha, strašno odlučan, strašno je ginuo za sve za šta se dohvati.Bio je strašan tih godina.
Majke mi.
U međuvremenu je shvatio što je vojska. Sviranje u Domu armije u Šibeniku.
Sa dvadest je bio opak. Šalim se. Vraga se šalim. Red škole, red avanture, ..
Još malo pametovanja. I tada se mislim prvi put mogao okrenut i pogledat onog dječaka sa početka priče. Tad je već počinjao biti neko drugi.
Dvadeset i pet je otpuhnuo u mahu. U jednom dahu. Bilo je to zadnji put da je palio svijeće na torti. Nikad kao tad nije gorio jače i strasnije. Tad je upoznao Svijet. Vidio svašta, probao svašta, mirisao svašta, kušao svašta i dogurao do devedeset i osam kila. Nikad nije bio teži.
Novo - mu je od tada bilo izazov.Pogotovo nove žene.
I sad, od tad, ima stare prijatelje. I neke bivše prijatelje.
Trideset.
Tu je neko drugi puhnuo u njegove svijeće i napravio mrak.
Tu su se palile neke druge svijeće. I ne samo svijeće....
Rekao bi jedan novi prijatelj - to je ono kad smo bili mrtvi.
Sad nan je puno bolje. Sad smo zombiji - rekao bih ja. Danas.
Trideset i pete sam dočekao vrativši svjetlo Svijetu. Upalih jedan nov plamen.
koji mi je pomogao da vrati iz mraka četrdesete.
Da mi je neko prošle godine rekao da ću ove četrdesetpete godine biti ovoliko sretan. Ne bih mu vjerovao. A jesam.
xxxxx
- Što si učinio od mog života?
reče dijete, a usta mu zatvorena.
- Ne znam, odgovorih – oprosti,
ne sjećam se,
zaboravio sam.
Mislio sam da je to moj život.
Abba - I Have A Dream
Al Green- For The Good Times
Past, Present And Future (Agnetha)
Post je objavljen 01.06.2008. u 01:37 sati.