Pregled posta

II.poglavlje,Nestanak

No zapravo se nikome nije okrenula, jer Joudetha nije bilo. Dozivala ga je govoreći:"Ajde Joudeth ne mogu sada igrati skrivaća...ajde idemo!!" Glasa koji bi joj trebao odgovoriti nije se ćuo,jer ništa nije ni rekao. Gledala je okolo malo zabrinuto,ali je bila sigurna da se skriva. No ta sigurnost nije dugo trajala jer kad god bi ona rekla ljutito:"Dosta je sada, ajde idemo." Ništa ne bi za uzvrat dobila. Eruantil je isto počeo dozivati ime Joudeth,ali uzalud jer nema glasa kojega su očekivali da će im odgovoriti. Zabrinula se, bilo joj je već dosta te je rekla :"Idem sada ako ne dođes ove sekunde ići ćes sam kući!!!" Krenula je ka one misleći da zapravp de,te da on za njom krene,ali nije tako ispalo nitko nije išao za njom.

¤¤

Sada je već bila jako zabrinuta što ga nema. Dozivali su ga,ali povratnog glasa nije bilo. Sjela je na kamen koji joj je bio najbliži i plačući govorila:”Kako sam ga samo mogla izgubiti?!” Eruantil ju je tješio ,ali uzalud jer se bolje nije osječala. Predložio joj je da možda nekog upita da li ga je vidio i učinila je tako.Otišla je do prve žene koju su vidjeli.Bila je to ona žena koja je izgrdila Eruantila zbog nespretnosti. Inače se zvala Anarane. Kada ih je ugledala kako joj se približavaju lice joj se razljutilo,ali kulturno je i dalje sjedila.Nimriel joj očajničkim glasom kaže: “ Da li ste možda vidjeli moga brata,onaj koji je stajao pokraj mene?”
“Kako lijepo,prvo mi uništite sve za prodati,a sada želite da vam pomognem,e pa moju pomoć nećete dobiti!!”

¤¤

Mrko ih pogleda te,otiđe. Nimriel je bila žalosna. Osjećala je kao da ta žena ima nekakve veze s nestanakom. Bilo joj je također čudno što joj pomaže jedan neznanac,nije znala što će. Eruantil joj je prišao i rekao:” Ne znam ,ali ta žena mi je sumnjiva,tebi?”
“Da je…”-odgovorila je vrlu zbunjenim glasom,jer je u tom trenutku razmišljala,i pokušala spojiti neke stvari. Odlučila je da bi joj najbolje bilo da sama traži Joudetha.
Rekla je Eruantilu: “Bolje bi bilo da ga ja sama tražim,sigurnije mi je.”
“Kako to misliš,pa zar ti ne pomažem?”
“U ovom trenutku ne znam tko mi pomaže,najbolje bi bilo da otiđeš.”
Eruantil ju tužno pogleda I kaže: “Zbogom!Ako se predomisliš javi mi!” Bio je ražalošćen,ali ju je i razumio,jer ne bi ni on neznancu vjerovao,posebnone u tom trenutku.
Zajahao je na konja i projurio kroz zalazak sunca. Nimriel je i dalje ispitivala. Prišla je k jednoj starijoj ženi koju je poznavala, zvala se Ireth. Nimriel ju je dugo poznavala,bila je jako draga žena. Priđe joj i upita:” Ireth,jesi li možda vidjela Joudetha? Ne mogu ga naći.”
“Žao mi je Nimriel,ali nisam,ali dobre volje bi ga tražila ako ti trebam.”-reće nježnim glasom. “Hvala,ali za sad bi ga sama tražila.”

¤¤

Ireth ju začuđeno pogleda i reče: “Dobro,ali znaj da uvijek možeš računati na mene!”
Sve joj je bilo čudno,sumnjala je na svakoga,nikome nije vjerovala,ćak ni Ireth.
Ispitivala je i ispitivala,ali nitko joj nije pozitivno odgovorio.
Najednom se okrene i ugleda Anarane,ženu koja baš i nije bila uslužna i nimalo draga,
Opazi ju kako priča s jednim gospodinom šaptajući i gledajući u nju.
Pokazivala je nizinu neke osobe s rukom i sa prstom je kružila kao da pokazuje neke zavijutke.
Pokazala je i duljinu neke kose,i kažiprstom je pokazala na Nimriel. Nimriel je zbunjena.
Shvatila je da je njezinog brata opisivala. Sve joj je prečudno izgledalo. Priđe ona sumnivoj ženi Anarane, i reče joj: “ Žao mi je što je mladić srušio vaše stvari,ali ako ste mog brata vidjeli molila bi da mi rečete gdje ste ga vidjeli i s kim je bio.”
Anarane je pogle lukavim osmijehu i s desnom obravom podignuta i odgovori joj:”Ti zaista misliš da ću ti ja išta pomoći?! Dijete drago vidi se da si još mlada!”
Nimriel joj odlučno i čvrsto i čak i ljuto kaže: “Ako mi ne odgovorite i rećete gdje mi je brat požalit ćete!!” Pogleda je onako kao i prije lukavi osmjeh i podignuta obrva i potpuno smireno kaže: “ Mislim da mi ti nemožeš ništa opasno napravit.” “Mogu vas reći novom gradolnačelniku,čujem da je dosta oštar,a to ne želite!”-dgovori joj. Anarane se glasno nasmije i s nasmijanim i lukavim glasom kaže: “ Na novog gradolnačelnika misliš??!!!”
“Da!”-odgovori joj. “On mi je brat!!!”-kaže joj Anarane potpuno sigurno. Nimriel mrak padne pred oči. Opet,nije znala što da radi. Okrenula se i otiđe.
Šetala je praznom i mračnom ulicom,razmišljajući.
Išla je prema svojoj kući. Nije znala što da radi. Šetala je je polako,polako,i najednom spazi njega.

¤¤

Ugleda Eruantila kako sjedi ispred njene kuće,potišten i zbunjen. Nimriel mu priđe i upita ga: “Zašto si ovdje? Zašto me pratiš?” “Znam da ti mogu pomoći,ako ne direktno,onda bar indirektno,ali mogu” –odgovori joj. Pogleda ga izmoreno,ali s zadnjim veselim glasom mu reče: “Znam da mi možeš i hoćeš pomoći,ali osječam se kao da nikome ne mogu vjerovati--” “Ma što kod ti meni govorila,ja ću ti pomoći.”-prekine ju usred rečenice. Nimriel se nasmije.
Naime nastupila je jesen,znači sunce uranjuje da se sakrije iza brda,a večer nije-ali će i biti uskoro,kako će ga pronači u takvom mraku. Nimriel je imala takvu grižnju savjesti,što ga je izgubila. Bojala se za njega. Možda ga je netko ukrao,možda je sam u mraku,sjedi,smrzava se,plače. Sve joj je to prolazilo kroz misli. Usred tih misli dodirne joj Eruantil ruku. Ona se preplaši. Kaže joj: “Ne brini,pronači ćemo ga. Možda ne danas,ali uskoro hoćemo,vjeruj mi.Idemo još tražiti.”
Nimriel i Eruantil krenuše ga tražiti,ali ni traga od njega.
Spuštao se mrkli mrak,sve što je ostalo sa svjetlom su upaljene sviječe u malim kućama.
Hodala je malim koracima,zbunjenim koracima,nije znala kuda da ide,Eruantil za njom,isti koraci. Gledali su u pod. Tužno. Osječala se kao da joj je polovica života uništeno,a ta druga polovica brzo prati prvu. Uputili su se prema njezinoj kući. Tihi. Bez ikakve riječi,upute se prema vratima. Nimriel ispruži ruku da otvori vrata,ali dodirne papir,zapravo,pismo.




to be continued...
your Nimwen ;)

Post je objavljen 31.05.2008. u 20:25 sati.