Jutro je doslo kao pravo osvjezenje iako je i dalje bilo oblacno.
Protrljala sam oci i prvo sto sam primjetila je bio sirom otvoren ormar iz kojeg je dopiralo jecanje.
Ustala sam i krenula prema njemu, prema tami.
Iza sebe sam cula grmljavinu. Na kratko sam se okrenula.
Nebom se rasprostrlo svjetlo.
Netko me povukao za rukav. Okrenula sam se natrag prema ormaru.
Progutala me tama.
Otvorila sam oci. Lezala sam u crvenilu kreveta.
Slabasna svjetlost mi je lijeno padala na lijevi obraz.
Ostala sam na tren ukocena kao lutka uporno se opiruci vremenu.
Iznad sebe, u gornjem kutu sobe sam ugledala povelikog pauka kako marljivo radi.
Buha je vec bio budan i gladan.
Ustala sam i uzela ga sa sobom u kuhinju.
Glavom mi je proslo Ovo sve treba ocistiti. Tko zna gdje je baka.
Lagano sam otvorila skripeca, plava, kuhinjska vrata.
Svemu sto sam nasla u kuhinji je odavno prosao rok trajanja.
Ucinilo mi se da sam cula necije korake.
-Bako?
Nitko nije odgovarao.
Jos jedan, pa jos jedan.
Takoder skripavi pod je cvilio pod necijom tezinom i odavao teske korake.
- Bako?- bojazljivo sam otskrinula vrata da bih na kraju vidjela - nista.
Koraci su nestali, pod je prestao skripati.
Pokusala sam telefonirati, no telefon nije radio. Nije zapravo uopce bilo struje.
Ostatak dana mi je protekao vise manje normalno.
Razgledala sam cijelu kucu, vidjela sve fotografije i po prvi put upoznala svoju obitelj iz dobrog kuta. Ako nikako drukcije, onda preko slika.
I bolje da je tako. Na slikama su svi veseli.
Dok sam jos bila jako mala, bila sam poslana u svijet ...
... - I nemoj slucajno misliti da mozes samo tako krasti!- vikala je mama.
- Zelis zavrsiti kao kakvi olos?! Kao nitko i nista?!
- Ali ... ali ... nisam ...
- Dosta! Mislis da cu ti povjerovati i jedne rijeci?!
Zapravo nisam nista ukrala vec prikrivala svog najboljeg prijatelja koji bi svakog jutra na putu do skole uzeo jabuku na trznici kojom bismo prolazili.
- Vise ne mogu na kraj s tobom!
Bila sam dobro dijete koje je naprosto bilo znatizeljno.
Poslana sam teti u Francusku.
Sa ostalim clanovima obitelji nisam imala nikakav kontakt sve do prije 2 godine kada sam preko starih pisama upoznala baku i odlucila joj pisati i napokon, sada, kada sam dosla do nje, nje nema.
...
Sjela sam u stari naslonjac uz laganu vatru.
Kisa je tiho padala kao da miluje Zemlju.
Stari album mi je lezao u krilu.
Jutro je doslo kao pravo osvjezenje iako je i dalje bilo oblacno.
Protrljala sam oci i prvo sto sam primjetila je bio sirom otvoren ormar iz kojeg je dopiralo jecanje.
Ustala sam i krenula prema njemu, prema tami.
Iza sebe sam cula grmljavinu. Na kratko sam se okrenula.
Nebom se rasprostrlo svjetlo.
Netko me povukao za rukav. Okrenula sam se natrag prema ormaru. Mala djevojčica u grimiznoj haljini se zagonetno smjeskala i pokazivala u tamni ormar, veselo me gledajuci svojim toplim, smeđim očima.
Probudila sam se ...
Post je objavljen 30.05.2008. u 22:28 sati.