Rano je jutro, a ja nemogu spavati, nemogu a da se ne vratim na razmišljanje kako moja sestrica spava i dali uopće spava. Opterećen sam razmišljanjem o njoj, kao da ovi dani koje sam proveo sa njom, koje sam posvetio njoj, toliko utječu na moje opće raspoloženje da nemogu spavati, nemogu se normalno odmoriti. A kad je to tako, onda se posvetim pisanju ovih redaka, pisanju pisma koje mene čini zadovoljnim, a jednoga dana ću sva ta moja pisma pokazati mojoj sestrici, pokazaću joj koliko je vrijedila njena upornost i želja za boljim sutra, a boljim sutra i nje i njene porodioce - djece. Ja se samo nadaqm da će ovi redci napisani u vrijeme kad nisam znao konačni rezultat njene borbe njoj dati snage da ustraje u toj borbi i da kad bude čitala moje redke će znati, kao šta i sada zna, koliko mi znači.
Post je objavljen 30.05.2008. u 04:57 sati.