Budim se iz snova ko zna koji put da u hladnoj sobi zoru sačekam...
Ne znam zašto ali evo opet pišem... jer više ovo ionako nema smisla, kao i mnogo stvari koje se trenutno događaju. Ovaj blog ionako nitko ne čita tek stoji samo kao...kao ne znam što...možda samo kao ukras, možda netko samo slučajno dođe i baci oko i odmah klikne na crveni x gore u desnom kutu...a da stoji kao uspomena na neke stare dane i staro prijateljstvo, ne vjerujem baš...Ovo prijateljstvo se odavno raspalo, svatko je na svojim stranama, svi imaju neke nove prijatelje...Imam ih i ja, i volim ih jako puno i znam da su uvijek uz mene kad ih zatrebam, kao što ću i ja uvijek uz njih biti... S njima sad provodim većinu svoga vremena i uz njih mi se uvijek osmijeh vrati na lice... Ali ne mogu reći da mi u nekim trenucima ne fale stari dani i moji stari prijatelji...
I gdje su sad oni dani kad smo bili nasmijani, kad nam je bilo ravno sve od Australije do Amerike...
Nekad je bilo sve lakše i sve se činilo jednostavnije...i opet bi htjela da je tako, ali to je nemoguće. Sada su ostala samo sjećanja na te dane, i tih se dana u zadnje vrijeme često prisjetim. Znala sam ih se sjetit i prije ali ne tako često kao sada....ne znam zašto ali mi se vrte stare slike po glavi. I izgleda da sam jedina... za ostale kao da ovo sve nikad nije postojalo...možda se varam i ustvari je upravo suprotno, ali tako se osjećam... Ne znam kako ostali ali ja se užasno osjećam kada osoba s kojom ste nekad bili po cijele dane, znali svaku pojedinost o toj osobi kao i ona o vama, prođe jednostavno pokraj vas i sve što čujete od nje je riječ - bok...ponekad možda čak i popričate ali vas gleda kao neku osobu koju ne podnosi i imate osjećaj da priča s vama kao da ju je netko natjerao na to.
Juče ko i danas pitaju me za nas naši drugovi, po navici već lažem kako da im kažem šta smo postali...
Možda i ovo sad pišem samo zato što mi je jedna osoba danas opet otvorila neke stare rane a da i ne zna, ili možda zato što ovo pokušavam napisat već po stoti put ali svaki put na kraju ovog pisanja jednostavno i sama pritisnem onaj mali x... ne znam, trenutno mi se samo ta riječ vrti po glavi...ne znam...
Zbogom za zbogom još samo to nam ostaje, bila je ljubav al' ona dugo ne traje...
Ali nešto znam, ove nove prijatelje ću pokušat sačuvati jer ne želim i njih izgubit...jer s njima bi izgubila previše toga...a najviše od svega ću pokušat sačuvati svoju ljubav, njega ne bih htjela mijenjati nizašto na ovome svijetu...možda mu to nisam nikad rekla ili mu nisam nikad dala do znanja ali jako mi je stalo do njega...i to što on misli da se ja previše brinem za njega to je zato što mi puno znači.
Samo da dobro si, ti za mene ne brini...
Moram da te pronađem, hoću da ti dokažem koliko te ludo volim ja...
Ovaj blog će tu i dalje stajati tek toliko ako netko slučajno zaluta...ali ovo je zadnji post...barem s moje strane...inače ni ovo ne bih objavila ali samo ispunjavam želju jednoj osobi koja me zamolila da napišem novi post...koji je ujedno i posljednji... i za kraj samo svima šaljem pusicu...
Sve isto je k'o nekada, sve isto je ali ništa isto nije...
Post je objavljen 30.05.2008. u 01:18 sati.