Na mostu uzdaha vrijeme kao da ne postoji
Samo vjetar koji mrsi moju kosu
S mojeg lica miče rosu
A bol nikako da smanji.
Pogledom pretražujem dno rijeke zaborava
Kao da se nadam tvome licu
Tvome liku u mom srcu
Dok na dnu samo zeleni se trava.
U srcu mi bruji neka melodija davna
Tonovi koji spajaše naše duše
Dok vjetar još jače puše
Moja duša postaje prazna...
Post je objavljen 29.05.2008. u 23:43 sati.