Poluspješno ignoriram činjenicu svog odlaska odavde koja je toliko ogromna i nevjerojatna da je ne mogu uopće sagledati. Drugi je također ignoriraju. Kaže M: ja nisam uopće nikom rekla da ti ideš.
Mašem profesorima - Mihaljak danas slišajno, Mićo, Stanko, Črnič.
Dobijam oproštajne šalove.
Ozbiljna sam.
Ne znam je li to njegova nemogućnost da se suoči s tom činjenicom (pomalo priželjkujem da je iako mi je to u biti vrlo tužno) ili jednostavno ne shvaćanje. Voljela bih ga zagrliti i poljubiti iako je to pase. Iako znam da neću. Iako je vjerojatno dugoročno bolje da neću.
J, M.... Druga slova....
Gucci i Vlasta.
Moj život ovdje kakav je. I kakav neće više biti.
I dalje zapravo ne osvješćujem to jer da da ne bih mogla pisati ovo što pišem, ozbiljno i namršteno, u prljavim trapericama i bez majice (jer je grozno vruće), pripita (puno pijem i puno pušim, previše).
Čak se i Anja šokirala.
Ignoriramo sve to, ja, kao, idem doma za vikend, ili na dva mjeseca preko ljeta.
Moj bicikl, naše kave četvrtkom, moje navike, knjižnica, hodanja, gunđanja, piva na Metelkovoj, kina u čudna doba...
Ne percipiram.
Post je objavljen 29.05.2008. u 22:35 sati.