Ajme, ajme... Znala sam da ću sa ovom temom uznemiriti duhove, ali dvije stvari nisam znala.
1. Da su moj tekst o braku kolege novinari objavili u jednoj od besplatnih tiskovina (Metro? Metropola?) Ako nastavim sa ovom temom, sljedeći korak je 24 sata, a možda dođem i u kakav dnevni list. To bih baš i mogla, tamo barem imam veza. Drugi put bih ipak bila zahvalna da mi se barem nešto javi prije objave mog sadržaja, dajte pokažite bar malo profesionalnosti prije nego što nam se struka sroza do kraja...
2. Da sam djecu rastavljenih roditelja zapravo proglasila "sakatom" i "jadnom"... E pa dragi moji, na ovo ne mogu ne reagirati. To što mi je žao što su toj djeci uskraćene neke životne radosti koje pruža zdrav i normalan brak, to sigurno ne znači da ih smatram bilo "sakatim", a posebno "jadnim". Općenito o tome možda imam i previše krut stav, a on glasi da smo jadni u životu onoliko koliko smo jadni u glavi, koliko se samosažalijevamo i ne činimo ništa da bismo se iskopali iz tog jada. Svi mi imamo slobodu izbora - možemo plakati nad svojom žalosnom sudbinom ili možemo uzeti konce u svoje ruke. Pa da time podvučem crtu, dragi moj anonimni čitatelju Pero - skini mi se s vrata s disertacijama o tome kako sam nekoga "obilježavala", proglašavala "sakatim" ili "jadnim". Proglasi me jednostavno blesavom i nastavi čitati druge blogove (ima ih ovdje na desetke tisuća ako se ne varam). I još nešto: mislim da je i više nego jasno iz svega ostalog što sam napisala (jer mi se čini da si čitao samo kraj) da je obitelj itekako daleko više od mame, tate, dvoje djece i psa. Ako se iz ovog moglo shvatiti da idealiziram brak, pitam se kako bi trebao izgledati post o tome gdje ga ne idealiziram? Da pišem o posranim pelenama i virozama (kao prije mjesec, dva), o gubitku volje za bilo čim i bilo kim, gubitku libida, anksioznosti, totalnoj premorenosti, mržnji prema muškom rodu ili neprospavanim noćima? A gdje su tek obitelji kojima je dijete teško bolesno ili umrlo, koje jedva spajaju kraj s krajem, koji nemaju svoj krov nad glavom, udovice i udovci, samohrani roditelji, alkoholičari, zlostavljači...... Dragi moj, prije nego što osuješ paljbu, pročitaj cjelinu, možda će ti stvari biti jasnije. U samo četiri, pet nebuloza koje sam ovdje navela, dotakla sam vrh ledene sante, možda sam otkinula samo komadić vrha.
Sreća, dragi moji interpretatori teksta, nije nešto što dolazi samo po sebi. Što sam starija sve manje vjerujem u "rođenje pod sretnom zvijezdom" kao što sam vjerovala nekada. Da bi brat, sestra i ja bili sretni, moji su roditelji, kako se u narodu popularno kaže, pišali krv. Od svega što danas imamo (bilo materijalno, bilo duhovno) ništa nije bilo besplatno, bilo da je plaćeno radom i odricanjem, bilo suzama. Svaku sreću je potrebno odraditi - bilo tko, iz bilo kakve sredine, pa tako i rođenih od bilo kakvih roditelja. Ali nitko, ama baš nitko, me ne može uvjeriti da je lakše do ciljeva doći bez podrške bližnjih, kao što me nitko ne može uvjeriti da je lakše učiti na svojim greškama (i uspjesima) nego na tuđim (vezano uz moj tekst, učenje iz iskustva roditelja). Ispiti se uče iz udžbenika, a osnove života se uče u obiteljima (ma kakve one bile - registrirane, neregistrirane, poligamne, bigamne...). To predstavlja našu startnu osnovu, a kakva će biti daljnja nadgradnja i brzina učenja, ovisit će o nama. Iskreno, od srca, svim ljudima želim sretan život i ispričavam se ako se netko osjetio "obilježenim". Posljednja sam osoba koja bi uzela žarač u svoje ruke i poredala ljude kao stoku.
I evo za kraj nešto što sam danas dobila na mail, možda vam uljepša dan: