Marketing
Od Mačeka do Thompsona: Povijest treba razumjeti...
Pratio sam, u posljednjih mjesec dana, brojne napise i polemike povodom komemoracija u Jasenovcu i Bleiburgu i odnosu Katoličke crkve prema njima, te povodom rođendana Josipa Broza Tita i konačno sutrašnjeg koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.
Jedan novinski napis povodom potonjeg događaja konstatira da je "Hrvatska podijeljena". I to je točno. Na mreži se mogu naći tisuće napisa, velikom većinom strasno zastupaju jedan ili drugi stav. Jedan komentator na blogu Nenada Stazića (koji je glede Tita suzdržan, čekajući na "povijesnu distancu" koja još nije moguća) kaže: "gade mi se sve krajnosti", međutim takvi ne dolaze do izražaja. Osim toga - gađenje je također puta emocija.
Što se tiče Jasenovca i Bleiburga, stvari su danas dovoljno jasne i poznate. Najveći je problem ponašanje crkvene hijerarhije, koja po mom sudu duboko nepravedno pravi razoliku između jednog i drugog zločina, jednih i drugih žrtava. Biskup dolazi služiti misu na Bleiburško polje, simbolu ubijanja većinom katolika od strane ateista; biskupi, međutim, uporno odbijaju doći u Jasenovac, gdje su katolici ubijali uglavnom ne-katolike.
Nažalost, dok god tu razliku prave - Ivan Fumić je, tvrdeći da veličaju ustaštvo, u pravu. Pisanje Glasa Koncila to također potkrepljuje.
O Titu sam pisao na wikipediji (pod nickom "Fausto"), a također i o Bleiburgu i još nekim temama iz povijesti. Kao povjesničar, čpokušavao sm komparirati trojicu hrvtskih vođa, koji su oblikovali pola stoljeća povijesti: Vladka Mačeka, Antu Pavelića i Josipa Broza Tita, a također i njihovog suvremenika Alojzija Stepinca.. U razdoblju prije desetak do prije četiri-pet godina vodio sam brojne polemike na usenetu i forumima (pod svojim pravim imenom). Značajnim napretkom danas smatram to, što danas vrilo rijetki pokušavaju braniti Pavelića i NDH. Napravili su previše zla i gluposti.
Tito je druga priča. Pročitao sam hrpu knjiga o njemu, od "Priloga za biografiju" Vladimira Dedijera iz 1953. (odlično djelo biografske literature!), do nedavnih, kao što je "Kako su komunisti preuzeli vlast" slovenske znanstvenice Jere Vodušek Starič (koja, piak, ne daje ništa bitno novo). Mislim da se osobno mogu posve odmaći i prema njemu odnosi kao povijesnoj pojavi, bez strasti. To je povijest - a povijest treba razumjeti, a ne joj suditi.
Pavelića je lakše razumjeti: bio je ne samo surov, nego i posve nesposoban. S Titom je mnogo teže. Stepinca pak uglavnom sude prema političkim kriterijima, koji su po mom sudu njegovim osobnim bitnim sremljenjima izvanjska. A Mačeka nastojim objasniti, jer s njim dijelim jedno javno opredjeljenje: pacifizam. Neki ga i danas, nasuprot dvojici totalitarnih vođa, hvale kao demokrata i čak vizionara; ali njegovo konfuzno ponašanje 1941.-1945. nije samo povijesni, nego i moralni slom.
Ovdje sam samo nabcao neke teze - nadam se, da ću o tome jednom više. Želim napisati knjigu o teoriji pacifizma, u koju bi ušao i dio o Mačeku. A volio bih napisati i Titovu biografiju - još nitko nije napisao nešto, što bi me osobno i približno zadovoljilo.
Povijest treba razumjeti - ali sadašnjosti treba sudjeti. A budućnost treba stvarati.
Moramo se baviti poviješću, da se povijest ne bi bavila nama.
Post je objavljen 29.05.2008. u 16:54 sati.