Bila je topla, vlažna noć. Zvijezde su se jasno ocrtavale na tamnomodrom nebu dok se povjetarac igrao mojom kosom. Bila je to apsurdno lijepa noć, gotovo kao ona iz bajki, tako netipična za ovaj kišoviti kraj.
Nisam znala što bih. Nije mi bilo hladno, nisam bila gladna ni žedna. Nikada mi tama i mrak nisu smetali, tako da sam se osjećala gotovo ugodno. Jedino me ta odvratna, zaglušujuća tišina držala u strahu. Mrzila sam tišinu. U njoj sam stvarno slušala, potrebne i nepotrebne zvukove. U tišini nisam znala kamo se okrenuti, kamo gledati; činilo mi se da je sve puno prijetećih prilika koje samo čekaju da me napadnu. Znam da su ovdje. Iako ih čujem, ne vidim ih. Ali, naravno da oni to znaju. Ovdje su, jači od mene. Šapću mi u uho, igraju se sa mojom kosom, guraju me i šale se sa mnom. Bile su to bizarne šale, prijeteće riječi...
Trgla sam se iz razmišljanja. Nisam mogla dopustiti da me to sada obuzme. Paranoja, ona me mučila. Iako sam se stvarno trudila poslušati psihologove savjete, to je ponekad bilo jače od mene.
*****
Jasno sam čula gume Edmundova kamioneta i Damianov glas koji me neprekidno dozivao već neko vrijeme. Bilo mi ih je žao, ali nisam mogla dopustiti sama sebi da riskiram. Znala sam da će me, ako im se javim, istog trena odvesti kući. A majčino grubo lice sada jednostavno nisam mogla podnijeti. Sjela sam na nogostup pokraj škole i odložila laganu, plavu platnenu torbu pokraj nogu. U žurbi nisam ni pogledala što je u njoj, ali sam prema njenoj jadnoj kilaži zaključila da nema bogzna što. Polako sam odvezala tamnoplavu vezicu i gurnula ruku u torbu. Prsti su mi dotakli meki papirić, omotan oko nekakvog plosnatog predmeta. Zgrabila sam čokoladicu i brzo je pojela, ne misleći na posljedice. Unutra sam našla još i mobitel kojemu će baterija ubrzo krepati, novčanik sa 10 funti, Edmundov lančić sa bakrenim polumjesecom, čiste čarape (?) i džepno izdanje knjige o vilinskom folkloru. Iako sam mogla svašta, nisam mogla ništa. Nisam nikoga htjela zvati, nikome smetati. Polako sam uzela lančić i stavila ga oko vrata. Pogladila sam mjesec po glatkoj površini, sjećajući se Edmundovog blagog lica. Začudo, ponekad me nitko nije znao smiriti kao on. Te njegove crne oči, rumene usne i neki neobični, prekrasno slatki miris...
U grmlju iza mene začulo se šuštanje. Ukočila sam se, ne znajući što učiniti.
Možda je mačka. Ili vjeverica.
Kad sam ugledala sjenu na pločniku pred sobom, znala sam da to nije slučaj. Sjena je bila duga, pa sam zaključila da je osoba kojoj pripada visoka. Prema obrisima shvatila sam da nosi jaknu, vjerojatno napravljenu od kože. Drhtala sam kad je duboki glas zakašljao kao da se ispričava. Konačno skupljajući snagu, naglo sam se okrenula. Iza mene je stajao visoki dečko čupave crne kose. Na nogama je imao starke, kožna mu je jakna pristajala kao da je njegovih možda šesnaest, sedamnaest godina rasla zajedno s njim. Iznenađeno sam shvatila da ga nikada prije nisam vidjela.
« Oprosti.» rekao je, češkajući se po glavi. « Vidio sam kad si došla, ali sam mislio da bi bilo nepristojno odmah iskočiti...»
Sjeo je kraj mene. Oči su mi bile plave kao tinta, a trepavice guste kao u djevojke. Nasmijao se. Blijedoružičaste usne izvile su mu se u širok smiješak. Oduševljeno sam shvatila da ima rupice na obrazima.
« Što si tamo radio?» upitala sam zaboravljajući da ga prvi puta vidim, ne znam ništa o njemu i da se osobno protivim razgovoru sa strancima. Promrmljao je nešto tipa 'Khm', a zatim samo prstom pokazao iza leđa.
« Možeš pogledati. Ako želiš, naravno.» polako sam ustala, pokušavajući rukama obrisati prašinu koja mi se pri sjedenju vjerojatno nakupila na trapericama. Krenula sam prema zidu škole kada sam iza starog čempresa ugledala grafit. Nisam znala što znači, bio je previše nečitko napisan, ali sam shvatila da sam uhvatila buntovnika na djelu. Nasmijala sam se i vratila.
« Oprosti što sam se dugo skrivao.» promrmljao je kad me vidio. «Mislio kako je došao jedan od učitelja. Razumiješ, zar ne? Ne bi bilo dobro da me uhvatio na djelu.» nasmijao se i pokazao niz lijepih zubi. Kimnula sam.
« Protiv čega se buniš?» upitala sam promatrajući njegovu odjeću. Ispod jakne imao je bijelu majicu s likom Barta Simpsona. Naravno, hlače su mu bile spuštene do koljena, a njegova žuto otisnuta guzica svjetlucala je na mjesečini.
« Protiv škola podijeljenih po spolu.» izjavio je gledajući u daljinu. Slušala sam njegovo duboko, pravilno disanje. « Uče nas ravnopravnosti, a onda sagrade nešto takvo. Jednostavno nema logike.» Laganim je pokretom maknuo pramen tamnosmeđe valovite kose s glatkog čela. Zapanjila sam se kada sam čula riječi koje sam ponavljala otkada sam došla u Pendragon's Lane.
« Inače, ja sam Liam.» pružio mi je svoju veliku, toplu šaku.
« Drago mi je. Corinna.» rekla sam. Nasmijao se opet, igrajući se kamenčićem kojega je našao na podu, odmah pored tamnoplave patike.
« Znaš li da ne bi smjela sama lutati u ovo doba?» upitao je. Imao je neobičan glas. Dubok, no nekako mekan. Lijep glas, zaključila sam. Oklijevala sam. Nisam znala trebam li mu odgovoriti. Stvar povjerenja, vjerojatno. Ili nepovjerenja.
« Znam.» tiho sam rekla i slučajno uhvatila njegov duboki pogled. Brzo sam okrenula glavu, osjećajući žarenje u obrazima.
« Zašto si onda ovdje?» gledao je ravno u mene. Nisam znala smeta li mi to. Razmišljajući tako, nesvjesno, pogledala sam i ja njega. Imao je rumene obraze, što prije nisam opazila. Čak mislim da sam se i nasmiješila.
« Duga priča.» odgovorila sam.
« Imam svo vrijeme svijeta.» rekao je on. I dalje me gledao, no nije mi smetalo.
« Nisam rekla da je priča zanimljiva.»
« Ne možeš to znati. Sve je relativno.» odgovorio je sa iskrivljenim smiješkom na usnama, izgledajući prilično samozadovoljno. U tom me trenutku podsjetio na Edmunda, pokušavajući me razvedriti.
« U redu.» uzdahnula sam. « Ali obećaj da nećeš postavljati pitanja.» oštro sam ga pogledala.
Njegovo lijepo, pomalo djevojačko lice naglo se uozbiljilo. Podigao je ruku u znak obećavanja te rekao:
« Nema problema...samo, želiš li stvarno razgovarati ovdje?» pogledala sam ga iskosa, pokušavajući shvatiti što želi reći. Oči su mu se caklile, dodajući neku posebnu mističnost na njegov, inače sanjarski, izraz lica.
« Dopusti da ti barem kupim sok.» rekao je i široko se nasmijao, skačući na noge.
Nepovjerljivo sam ga pogledala.
« Hajmo.» rekla sam, prvi puta u životu ne zabrinjavajući što će biti sa mnom.