Pfff, baš me uhvatilo ovih dana da stalno pisem neke vrste pjesama, ali pjesama bez rime bez neke skladnosti. Samo pišem.
Tako neki aww, i duboki osjecaji izraženi u par rečenica. Nevjerovatno.
Muka mi je.
Od istih scenarija...od istih želja.
Od mojih pogleda upućenih tebi.
Kao da želim da sam shvatiš šta osjećam!
Šutim...i očekujem da ti šutnja kaže sve!
Nekad...nekad bi ti sve rekla.
Sada ne mogu.
I kad pomislim kako sam se uspela jednu stepenicu gore, padnem dvije niže.
Jedan zagrljaj umije izbrisat svu prazninu, blokirat moju sadašnjost, moju budućnost.
Ti si moje sve.
Prošlost. Sadašnjost. Budućnost.
Dvije - tri lijepe riječi i posjedujem svijet.
Ja radim od njega što želim.
Krojim sve prema sebi!
Radujem se životu...istom onom koji me stjera u kut.
Zbog kojeg plačem na podu kupaonice.
Nepomična.
Patetično je...da ti držiš moj život u svojim rukama, a nisi ni svjestan!
I naivno se igraš s njim...ponekad kao s lopticom.
Sinoć kao sa staklenom kuglom.
Čuvaj me, jer znaš i umiješ.
Nemoj me razbiti namjerno...
Zapravo nemoj ni slučajno.
Ne tražim puno.
Post je objavljen 29.05.2008. u 12:07 sati.