Dokle god živimo na svijetu ne možemo biti bez žalosti i kušnje. Zato stoji pisano u Jobovoj knjizi: »Borba je život čovječji na zemlji« (Job 7, 1). Zato bi svaki morao brižno paziti na svoje kušnje i bdjeti u molitvi da đavao ne nađe priliku i prevari ga, jer on nikada ne spava, nego »obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždre" ( 1 Pt 5, 8). Nitko nije tako savršen i svet a da ne bi katkada bio kušan; ne možemo biti potpuno bez kušnja.
2. Ipak su kušnje za čovjeka često od velike koristi, makar bile mučne i teške; jer one čovjeka ponizuju, čiste i poučavaju. Svi su sveci prošli kroz mnoge jade i kušnje i napredovali. A oni koji nisu kušnje mogli podnositi, odbačeni su i izgubili su se. Nema tako svetoga Reda niti tako tajnoga mjesta gdje ne bi bilo kušnja ili protivština.
3. Čovjek nije potpuno siguran od kušnja dokle god živi, jer je u nama izvor kušnja otkada smo se u požudi rodili. Kad jedna kušnja ili nevolja prođe, dolazi druga; i uvijek ćemo imati nešto trpjeti, jer smo izgubili izvor svoje sreće. Mnogi nastoje izbjeći kušnjama, a onda upadaju u još teže. Ne možemo pobijediti samo bijegom; nego strpljivošću i pravom poniznošću postajemo jači od svih neprijatelja.
4. Tko se samo izvanjskim načinom kloni, a ne čupa korijena, taj će malo napredovati; dapače, kušnje će se još brže vratiti i bit će mu još gore. Postepeno, strpljivošću uz dugotrpnost i s Božjom pomoću, lakše ćeš pobijediti, nego vlastitom osornošću i silovitošću. Pitaj češće za savjet u kušnji; a s onim kojega je snašla kušnja ne postupaj strogo, nego mu ulij utjehe kao što želiš da se i tebi učini.
5. Početak je svim zlim kušnjama nepostojanost duha i preslabo pouzdanje u Boga; jer kao što valovi lađu bez kormila bacaju amo tamo, tako i čovjek, koji je nemaran i koji napušta svoju odluku, biva na razne načine kušan. Vatra ispituje željezo, a kušnja čovjeka pravednika. Ne znamo često što možemo, ali kušnja pokazuje što smo. Valja ipak bdjeti, napose na početku kušnje; jer onda možemo neprijatelja lakše pobijediti, ako mu nikako ne dopustimo ući na vrata duše, nego mu se odupremo izvan praga, čim pokuca.
Jer najprije padne na um obična misao, onda proradi jaka mašta, onda naslada, pa zlo nagnuće i pristanak. I tako pomalo zlobni neprijatelj sasvim uđe kad mu se nismo oprli na početku. I što dalje tko oklijeva s otporom, toliko je svaki dan u sebi slabiji, a neprijatelj protiv njega moćniji.
6. Neki podnose veće kušnje na početku svoga obraćenja, a neki na koncu. Neki opet pate skoro cijeli svoj život. Gdjekoji su dosta lako kušani prema mudrosti i pravednosti Božje odredbe, koja prosuđuje stanje i zasluge ljudi i sve udešava na spasenje svojih izabranih.
7. Zato ne smijemo očajavati kad nas snađe kušnja: nego moramo tim revnije Boga moliti da se udostoji pomoći nas u svakoj nevolji; jer će on, prema riječima Pavlovim, »učiniti s kušanjem sretan ishod da uzmognemo podnijeti« (1Kor 10, 13). Ponizimo, dakle, dušu svoju pod rukom Božjom, u svakoj kušnji i nevolji; jer će »ponizne duhom spasiti" (Ps 33, 19) i uzvisiti.
8. U kušnjama i nevoljama pokazuje čovjek koliko je napredovao; u njima raste zasluga i krepost bolje dolazi na vidjelo. Nije ništa veliko, ako je čovjek pobožan i revan, kad ne osjeća nikakve po teškoće, ali ako ostaje strpljiv u vrijeme nevolje, može se nadati velikom napretku. Neki se održe u velikim kušnjama, a padnu često u svakodnevnim sitnim kušnjama: zato da se, poniženi, nikad ne uzdaju u se u velikim stvarima, kad su tako slabi u malima.
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
Tada mu pristupi napasnik i reče: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom." A on odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta."
Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je:
Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš
o kamen."
Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!"
Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!"
Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.
Zašto je Isus trebao biti kušan?
Zato da nam dadne primjer kako se u kušnjama sa zlom obračunati. Nema tu velike rasprave. Na kušnje zloga Isus odgovara kratko i britko: «Ne živi čovjek samo o kruhu!», «Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!», «Samo Bogu se klanjaj!» I nastavlja ići svojim putem.
Drugi razlog, onaj temeljniji, jest u tom što je Isus ušao u kušnje kako bi bio kušan svim kušnjama u koje mi možemo dospjeti. I nadvladao ih, te nam tako unaprijed osigurao pobjedu. Od tad kad god zapadnemo u dramu kušnje, znamo da je u njoj već netko bio – i to Isus koji ju je nadvladao; i snagom čije pobjede i mi pobjeđujemo svoje kušnje.
Post je objavljen 29.05.2008. u 12:01 sati.