Marketing
Nije sve tako sivo...nekaj je i plavo, zeleno, crveno...
xxx Vratila sam se.Napokon.Nekima drago.Nekima ne. xxx
Ulomak iz "Znate već čega".
«Ovako prekrasan svijet je najbolje gledati iz daljine oblaka i utopiti se u beskonačnosti njegove ljepote. Približim mu li se, osjetiti ću tebe, tvoju blizinu. Tvoj me zagrljaj obavija poput smrtnog stiska anakonde. Onako polumrtva jedva razaznajem obrise tvoga lica.. Tada kao grom iz vedra neba napokon shvatim da mi je stalo. Kao narkoman kad uzme prekomjernu dozu od velike želje, postajem ovisnik tobom. Znam da sam sanjar i ne pokazujem svoje osjećaje tako da će oni ostati samo mrtvo slovo na papiru.
Želim biti iskrena, ovo će zvučati kao veliki udar, ali priznat ću ti dio. Želim te. Leći pored tebe na pješčanoj plaži uz more, uz nebo puno zvjezdica koje će se ocrtavati u tvojim lijepim očima, zagrliti te i ne pustiti iz naručja. Želim samo tebe jer me razumiješ, znaš sve moje želje i misli unaprijed. Brineš se o meni, nasmijavaš me, ubijaš me pogledom. Želim disati za tebe. Želim dijeliti s tobom sve što imam. Želim biti s tobom u najljepšim i najtežim trenutcima. Želim umrijeti sa osmijehom na licu znajući da me voliš i da sam život živjela s tobom. Znam da me želiš i trebaš. Znam da sam pogriješila i oprosti mi. Sve što ti mogu reći jest da budeš uporan na ovom trnovitom putu do mog srca, jer napokon sam shvatila tko za mene svijetli na tom tmurnom i plačnom nebu. Samo ti.»
Ulica je pusta. Više se ne poznam, čak niti gledajući vlastiti odraz u izlozima. Izgubila sam se među ljudima. Samo hodam. Korak po korak. Prati me sjena, kao tužna vrba se naslanja na moje rame. Vrijeme prolazi i čini mi se da stojim na mjestu. Samo stojim i promatram. Upijam trenutke. Svejedno mi je jer vrijeme ne postoji, samo imitacija i iluzija. Prestane i kiša, ali se opet osjećam kao kišni čovjek iako u meni tinja zračak nade. Sunce i povratni osmijeh prema nebu.
Ponekad su mi potrebni neki drugi ljudi da me nadopune da shvatim svoje osjećaje i misli koje zapišem. Ponekad niti ja ne shvaćam. Uvijek se nešto izvuče iz kontesta i na kraju zapravo i shvatim.Potrebna si mi ti, Martina, ne ponekad, nego uvijek.Jer me ti uvijek nadopuniš...al sad.. imam filing da te gubim...da polako al sigurno gubim svoju frendicu.Naj frendicu.Ne Martina, nije to ljubomora..nije.Onak samo za znas...Volim te!!!Jakojakojakojakojakojako, najvise!!!Mogu to sa sigurnošću reć.Još jedanput sry za sve kaj sam napravila.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry.Sry*za sve*...v.t.
Nebi tu sam htiela mudrovat i filozofirat.Dokazivat ti da te volim...al ja mislim da ti je dovoljna jedna riječ... >Volim Te<
Sreća...
Nešto neopisivo riječima. nešto predivno.
Nešto što svi želimo...
Ja?... hehe.
U zadnje vrijeme sam sretna...
just. living in the moment
Ne razmišljam o tome što bi moglo biti.
Što bi bilo da sam nešto napravila..
Samo razmišljam o onom trenutku u kojem se nalazim.
I nadam se da će trenutak trajat vječno.
Sretna sam...
Nemogu ni zamisliti koliko bih bila sretna da si tu. sa mnom.
Da mi daješ sebe.
Da mi daješ svoje poljupce.
Svoje zagrljaje.
Da me zagrliš. i nikada ne pustiš.
Da me nedaš nikome.
Da me držiš za ruku.
Da se nemogu odvojit od tebe.
Da smo stalno zajedno.
Da samo zagrliš me..
Da tako stojimo..
I da taj trenutak bude samo za nas dvoje..
Nikoga više.
Love u.
Kao i uvijek pokušavajući popuniti praznine. Zalijepiti nove šavove. Velika prazna kutija uspomena stoji u kutu sobe. Nitko ju više ne želi. Pokušavajući nadopuniti srce ulijevanjem crvene boje. Zagrijavam se. Udišući zagušljivi zrak. Omamljena. Nekakav čudan osjećaj. Opet. Smijem se. Pokušavam zadržati zrak. Preplavljena osjećajem. Rumenim se. Steže me osjećaj poput trake. Više. Jače. Popunjeno srce. Zakrpano. Kratko vrijeme. Duge uspomene.
"Don`t try to fix me, I am not broken."
Tražeći zavodljive oči u masi drugih ljudi. Tu su ispred mene, mjesec se osvjetljava u njima. Veliki osmijeh od uha do uha. Sad ti. Nacrtaj si osmijeh barem da djeluje dovoljno realno. Neka je lažan. Glumi. Gledaju te te oči tolikom ljepotom i traže sreću u tebi. Pronalaze ju samo površinski a onu dubinu, sivu boju ne. Taj sjaj prelazi na mene, osjećam se oslobođenom, ali ne dopuštam si sreću, previše razočaranja. Prihvati ju. Okružena toplinom zaplešem, ruke slobodne vinule se visoko u zrak, porculanska lutka, savršenstvo, iluzija polako nestaje. Bojim se opet ostati sama. Trebam zagrljaj. Toplinu. Ostani na toj razini, pusti suze neka te ponesu u novu realnost. Tugu ostavi za nekog drugog. Poleti na krilima oblaka i postaješ anđeo. Napokon.
Sama na prostoru između sna i jave, halucinacija i shizofrenije. Polako u svojim radoznalim mislima mogu i poletjeti na ovim laganim krilima vjetra koji me njiše. Osjećam se tako božanstveno. Kao da sam u vakuumu bez ikakvih čestica oko sebe, ne mogu disati, ali držim se čvrsto za dno i ne puštam, jer, gdje ću otići? Briga me... Napustit ću cijeli svijet u neku svoju novu svijest...
Ali zašto me povlačiš za ruku?
Još sam tu, zar ne?
...Sama?
Hvatam svoju vrckastu sjenu koja mi bježi iz ruku. Smješka mi se i nosi neko cvijeće u ruci. Postajem mrzovoljna kao i uvijek. Ona kao veliki optimist, ja okorjeli pesimist. Kombinacija dviju suprotnosti, prava eksplozija emocija.
Čujem neko pucketanje, tlo se otvara pod mojim nogama i kao kroz raspuknuto ogledalo izlaze tratinčice. Obavijaju mi skoro uvenulo tijelo. Uzdižem se pod oblake. Sjena mi daje svoje cvijeće. Spajamo se u jednu osobu pod suncem. Dolaze veći oblaci, počinje kiša, no ja se smješkam i plešem po lokvama natopljenim ostatcima suza. Zvonce sjena prekida svoj tužni zov i rađa se nova osoba.
Možda je tako bilo i prije, ovo je moje danas. Danas trčim ja sa tratinčicama u omotu od kariranog papira.
"Mašta je ponekad važnija od znanja."
X Javljam se onak..Konkretno x...Samo da vas pozsravim...i da vidite da sam živa.Još uvijek.
Mada i se bas ne živi.Nekak je sve...x ČudnO x...hhm.Neki ljudi me ostavljaju.Neki me vise ne primjećuju.Mislim nemre to vise tak.I bas smo se danas ja i x GuneK x razgovarali....o smrti.Tocnije.Samoubojstvu.Još prije par tjedana sam pomisljala na to.Al nie to tak lako.
Mislim lako je popit tablete.Al onak izrezat se.Objesit.Bacit s balkona...il bilo kaj drugo nije lako -.-
Onak, nemojte si mislit da sam luda, ne normalna, al dok si v depri, bedu..neznas kaj bus s sobom.Znam da mi bude za par tjedana dobro, da se budem smijala svemu tome, al odlučila sma se povuć na neko vrijeme...
*Hodam ulicom. Koja je prepuna ljudi.
Ali ja ih ne primječujem. Kao da sam sama u ulici.
Samo ja. Odlazim. Hodam što dalje od tebe.
Što dalje od osjećaja. Što dalje od povreda.
Da se opet ne dogodi to. Da opet ne plačem. Zbog tebe.
Zbog tebe koji si mi učinio nešto. Nenamjerno.
Oboje smo krivi. Mislim.
I zbog toga.Odlazim.
Od onoga što osjećam prema tebi.
Više nisam ni sigurna što je to zapravo. Ti osjećaji.
Da li je to ljubav?
Ili samo sreča zbog tebe. Zato jer si pronašao svoju sreču u životu.
Uvijek si mislio da ti je suđeno da budeš nesretan i tužan.
A sada. Sretniji si nego ikad. Bez mene. Nisam ti potrebna.
I nemogu podnjeti to. Da više nisam ti potrebna.
Zbog toga ću otići.
Izbrisati te iz svoga života. Tvoju sliku.Riječi.
Neče biti lako. Znam.
Ali moram to učiniti.Jer, previše je suza proliveno zbog tebe.
Morat ću se okrenuti od tebe.I polaganim korakom se udaljiti.
Udaljiti se i ne okrenuti se. Ne žaliti zbog svoje odluke.
I must be strong and stay an unbeliever.
Mislim, doslovno...Sve mi se gadi.SVE!!Osim par osoba.I mogu ih imenovat.Martina, Gunek, Kika....Matija, Ivana, Mateja Ž....i Ana-Marija...-i sad sam tek skuzila kak Ana moze bit dobra-dakle, svi osim njih mi se gade...svi su mi počeli ić na živce!!!!!!!!!Svi!!!
Ma aid Okee...Ima jos dost dobrih osoba na koje mogu računat, ovi s bloga, Dajčika, Petra... al onak, ovi tu gore su najvažniji...Ponajviše Martina!!!
Aid toe to.Glup post, jedan od mnogih glupih....Pa javim se...Kad budem mogla.Dakle, povlaćim se, al ne i s bloga...Buite mi dobri..Ljubim vas Sveee...CmoKKKk...
Post je objavljen 28.05.2008. u 16:21 sati.