Početkom mjeseca slomio sam ruku, lijevu, na treningu. Na mene je u punoj brzini naletio veliki, bijeli, nosorog iz ZOO-a koji se nekako našao u našoj boksačkoj dvorani, odbacio me u zid i odjurio dalje. Ostao sam ležati na zemlji proklinjući Boga i sve svetce, osjećajući bol u koljenu, karličnoj kosti i šaci. – Ovo neće valjati – pomislio sam i polako ustao. Naglim sam pokretom povukao prste i namjestio kost. Unaokolo nije više bilo nikoga. – Hrabarih li boksača - pomislio sam. Sjeo sam u auto pa se odvezao u Traumu. Bio je petak navečer i nije bilo puno ljudi u čekaonici. Hodao sam nervozno gore-dolje čekajući da obavim pretrage: RTG /lijeva šaka, lijevi ručni zglob/, spiralni prijelom III mtc kosti bez dislokacije; iz toga je slijedila dijagnoza: Fractura spiralis diaphiseos ossis mtc III manus sin, sine disloc. – Trebat će longetica – rekla je sestra. – OK medena – rekao sam. Kontrola, uz uputnicu, za tjedan dana, prije podne. – Važi – rekao sam. Stavili su mi longetu pa sam otišao u nastavak svoje bejbisiterske misije. Starica je već spavala snom pravednika kada sam ušao u stan. U želji za što bržim ozdravljenjem odmah sam drmnuo dvije litre mlijeka i nasmijao se samom sebi znajući da od toga nikakve vajde (to su ujedno i jedine dvije litre mlijeka koje sam popio od loma do danas, dakle čitavih mjesec dana).
Legao sam na kauč i potražio Hustler. Našao sam ga na 66 programu. Pomislio sam kako fali još jedna šestica da stvar bude posve đavolska. Frajeri su ga zdušno gurali, znojili se, soptali poput tegleće marve, a žene su se histerično dernjale hineći da im je super i da im orgazam pred vratima. Ali bile su miljama daleko od njega i te sobe; možda su bile tamo, na livadi, u svom selu, onda kada im je bilo 7, dok su još bile sretne i dok još svijet nije poprimio oštre obrise te im nanio ožiljke na tijelu i duši. Dok ih još, kako je Beba znala reći, nije zgromio bešćutni malj egzistencije. I bilo je sve to tako dosadno za umrijeti, tako umjetno, tako neerotično, toliko glupo da mi se nije čak ni promeškoljio u gaćama. Okrenuo sam program. Prošetao sam čitavom kablovskom televizijom, svih 77 programa i nigdje nisam našao ništa vrijedno pažnje. Ugasio sam TV prije nego li ga opet frknem kroz prozor.
Bilo je to dok smo još živjeli u Dubravi. Taj pretpotopni RIZ-ov televizor (Radio industrija Zagreb - RIZ, utemeljena je 1948.godine u Zagrebu) stajao je u kuhinji i žena je ponekad noću, s otomana gledala Seinfilda. Iako ne tako loš humor išli su mi na živce histerični likovi pa joj nisam pravio društvo. Jedne večeri, dok je ona zarađivala kruh u slastičarnici iz čiste dokolice upalio sam televizor. Na programu je bilo Jel me netko tražio (kasnije preimenovano Pod lipom). Gledao sam, ne mogavši vjerovati. Bio je to blještavi idiotizam. Idiotizam u punom sjaju. Hrvatski humor. Uštinuo sam se, ali Ivica Zadro bio je još uvijek tu i dobivao je plaću od svakog tko je u ovoj zemlji imao TV. Ne samo on! Čitava gomila trećerazrednih glumaca, pjevača, muzičara, scenarista, priučenih kamermana, mediokriteta svake fele bilo je tu uhljebljeno i kupili su lovicu o kakvoj sam ja, genijalac, mogao samo sanjati. Da stvar bude tragičnija, bila je to vrlo gledana emisija. U meni je proključao živinski bijes, zamračilo mi se pred očima, para mi je šiknula na uši, zaurlao sam primordijalnim glasom – AURGHHHHAUUUUUUU - zgrabio televizor, iznio ga na terasu i zafitiljio ga dolje na ulicu. Katodna cijev je prasnula uz prateći zvuk loma plastike. – Pas ti mater, krv ti Isukrstovu, strinu ti jebem – urlao sam poludjelo u ljetnoj noći proklinjući zemlju u kojoj živim, proklinjući samog sebe što nemam snage niti muda zauvijek otići iz ove proklete seljačke prčije. Ušao sam u stan, potražio pištolj, vratio se na terasu i ispucao cijeli šaržer u tu staru kramu. Osjećao sam se bolje. Nitko od susjeda nije izašao. Nitko nije pozvao policiju. Tolerirali smo si ispade. Svatko je povremeno trebao neki odušak. Bili smo luzeri. Što nam je drugo preostalo?
Ima tome događaju nekih devet godina. Odonda nisam gledao televiziju, osim u rijetkim prigodama. Ne gledanje televizije, posebice televizije danas, smatram mentalnom higijenom. Televizijski program uvreda je za inteligenciju i život. To je otvoreno sranje u mozak.
Umjesto toga uzeo sam knjigu: S onu stranu okova iluzije, Erich Fromm.
To je također zanimljiva novost: petnaest godina je prošlo otkako sam zadnji put čitao neku filozofsku knjigu. Nekada sam ih gutao kao što danas gutam pive. I knjige iz psihologije, jednako tako. Rano sam počeo, u drugom srednje, i navukao se...Tada sam, paralelno uz studij slikarstva, zamalo upisao filozofiju. Odlazio sam slušati Despotova predavanja dok su nas plašili sa snajperistima (kojih uzgred rečeno nije bilo u Zagrebu, kao što je Boljkovac i ekipa kasnije priznala; ah da, bio je to dio specijalnog rata) i dok su sirene zavijale opću opasnost. Pravi entuzijazam, nema šta. A onda sam se jednog lijepog dana 1992. godine otrijeznio, prokljuvio stvar, i prestao ju čitati – filozofiju. Ipak, zahvaljujući njoj, u svojim sam tinejđerskim danima razvio mogućnost apstraktnog razmišljanja i to me je zauvijek odredilo.
I tako, imao sam pred sobom Marxa, Hegela i Fromma. Fromm je light filozofija, a ja sam imao light pivo i pomislio sam kako bi to možda išlo zajedno. Otvorio sam knjigu i stao čitati: «Otuđenje misli ne razlikuje se od otuđenja srca. Često se vjeruje da je nešto domišljeno, da je neka ideja rezultat vlastite misaone aktivnosti; činjenica je, međutim, da su nečije ideje prenesene na ideje javnog mijenja, novine, vladu ili političkog vođu. Takva osoba vjeruje da oni izražavaju njegove misli, dok u stvari ona prihvaća njihove misli kao vlastite jer ih je izabrala kao svoje idole, kao svoje bogove mudrosti i znanja. Upravo je iz tog razloga ona ovisna o svojim idolima i nesposobna odustati od svog obožavanja».
Gucnuo sam pivo i nastavio: «Suvremeni čovjek u industrijskom društvu izmijenio je oblik i intenzitet idolopoklonstva. Postao je predmetom slijepih ekonomskih sila koje vladaju njegovim životom. On obožava rad svojih ruku, on se pretvara u stvar...»
Prdnuo sam i okrenuo nekoliko stranica:» Ta je glupost najočitija u pogledima ljudi na osobne odnose i društvene pojave. Zbog toga ljudi ne mogu vidjeti najočitije činjenice u osobnim ili društvenim stvarima i umjesto toga prianjaju uz klišeje koji se beskonačno ponavljaju a da nikada nisu dovedeni u pitanje. Inteligencija je osim prirodne sposobnosti većim dijelom funkcija samostalnosti, hrabrosti i životnosti; glupost je jednako tako posljedica podložnosti, straha i unutrašnjeg mrtvila... maleni dječak o bajci o carevom novom ruhu koji vidi da je car gol nije, napokon, inteligentniji od odraslih, ali još nije sklon prilagoditi se. Nadalje, svako novo otkriće je avantura, a avanture zahtijevaju ne samo određeni stupanj unutrašnje sigurnosti, nego i vitalnost i radinost koje se može naći samo u onih kod kojih je življenje više od opuštanja napetosti i izbjegavanja boli. Da bi smanjili opću razinu gluposti nije nam potrebno više «intelekta» nego drugačija vrst karaktera: ljudi koji su samostalni, poduzetni i koji su zaljubljeni u život.».
Nije bio loš. Doduše, previše riječi, čudne i nepristupačne konstrukcije rečenica koje su vrlo lako mogle biti posljedica retardiranog prevoditelja. Oh, da, u to sam se mnogo puta osvjedočio komparirajući original i prijevod. Borivoj Radaković bio je u tome sjajan, mislim sjajan u promašaju. Posebice u prijevodu Hanifa Kureishija. Poželio sam mu napisati pismo, čak sam povadio sve te njegove besmislene rečenice, ali sam odustao. Počesto i nije bilo potrebe za komparacijom originala i prijevoda. Neshvaćanje sadržaja iskakalo je iz svake prevedene rečenice, posebice u filozofskim knjigama i bolno je bolo u oči. Tada bih se uvijek sjetio kako je prolupao Don Quijote.
Zatvorio sam knjigu, popio pivo i utrnuo svijetlo. Prije nego li sam usnuo pomislio sam – Ma jebem ja njima mater svima..
Post je objavljen 28.05.2008. u 15:02 sati.