Kao što vrlo dobro znadete pišu mi ljudi sa svih strana i traže pomoć: svaka hiža ima svoga križa, a moja i kapelicu, uglavnom se jadaju jer svakome je njegov križ najteži, pa iako ja nisam ovdje zbog samilosti - mi smo naime konkurentska firma, "Kotlovi & Verige", op.p. - ponekad pridržim i Njegov Križ: ne kao Samarićanin, iz sažaljenja, nadajbože, nego naprosto zbog fair playa! Njegov je Otac kao što znadete sasvim iracionalan, a i vara: vidite samo što je meni učinio!
U svakom slučaju, pišu mi s raznih strana, a danas mi je baš stigao emajl druga, filantropa i književnika s kraja XX. veka, Frana Nedoklana.
Evo šta piše:
Gledam već od subote ovaj članak u 'Večernjaku' ('Obzor', str.21) i nešto mi nije jasno. Kopkalo me, kopkalo, ali preveliki je to zalogaj za mene. Taj lik, P.K., čuo sam o njemu da je bio staljinist, dogmatik, ortodoksna komunjara, tvrdolinijaš i sve u tom stilu. Stipe Čuić i Nedjeljko Fabrio su govorili u intervjuima da su jedva izdržali njegovu strahovladu. Ovdje ga citiraju da je govorio da je najuspješnija idejna borba 'nakon koje protivnik ostaje živ, neugrožen u građanskoj egzistenciji'. Kakav je to staljinist? Ili je staljinizam nešto drugo od onoga kako se priča? Je li to poludjeli dogmatik, kada tako govori? Htio sam napisati nešto o tome, ali kako da išta napišem kada mi nije jasno? Taj zadatak nadilazi moje snage. Možda ti znaš odgovor?
Članak na koji se drug Nedoklan referira objavljen je u "Večernjem listu", fatalne 1984. godine, koja nikako da prođe, u Hrvatskoj, zemlji vječitog praskozorja, gdje budućnost ustrajno kasni (Hribar): aktualna je, ta tisućudevetstoosamdesetičevrta, beskrajno!
(U Hrvatskoj zaista živimo usred trajne panonske statike; inventura pokazuje: Vukojević tuži Mesića zbog novca dijaspore; Dijanu Čuljak optužili zbog govora mržnje; Hloverka ne smije pasti!; Šekst optužuje tehnomenađere da kradu...da se danas netko probudi iz dugogodišnje kome, mislio bi da je u 1994. godini, i, što je zanimljivije i gore, ne bi puno pogriješio!)
Dakle, evo što sam odgovorio drugu Franu Nedoklanu:
Druže i komunisto,
Ti nisi humanist, pa to ti je: staljinizam je posljednji veliki emancipatorski humanistički projekt, kao što možeš pročitati u predavanju koje je dr.Slavoj Žižek, div iz Ljubljane, održao u Zagrebu prije godinu dana. Staljinizam je humanizam jer od čovjeka, pa i ako je crna reakcija, čini subjekt, pa i kontrarevolucije: optuženom je ostavljeno na volju da sam pronađe svoju krivicu, da je prizna i potpiše, i to je, priznat ćeš, ono veličanstveno, plemenito i divno u staljinizmu: staljinizam je dovršeno kafkijastvo, u smislu okončane potrage za vlastitom krivicom (Proust bi rekao: izgubljenim vremenom)! Protagonist staljnističke čistke na kraju pronalazi svoj grijeh i time se na svaki način subjektivira, realizira, i, što je najvažnije, diskvalificira (elevare, conservare, negare).
Ti si učen čovjek, i vidiš da je staljinizam zapravo realizirana spekulativna dijalektika, što je i posljednje što o tome kanimo i možemo reći, jer, filozofi su do sada samo željeli promijeniti svijet, a stvar je u tome da se on i dalje interpretira, interpretira…
Interpretirajmo dakle ovu tvoju situaciju: na svaki način svi ste vi imali pravo, a pogotovo drug Stipe Šuvar!
Jer, jest riječ o nasrtaju palanačkog mentaliteta! Ta, o klajnbirgeraju kao ozračju i mentalitetu osrednjosti koja je majka oportunizma Buden je napisao najvažniju hrvatsku knjigu devedesetih, Barikade.
Jest, riječ je o retrogradnim procesima, koji su ubrzo, kroz šest, sedam godina, okončali u nacionalističkom revivalu i – upravo ovih dana svjedočimo pokušaju da se to dokaže! – sablasnom genocidu.
Jest, riječ je o filistarskoj slobodoljubivosti, jer je demokracija ovdje samo ideologija, kao nekoć samoupravljanje, s tom razlikom da je one neposredne, istinske demokracije, kudikamo više bilo u socijalističkom samoupravljanju – pitaj radnike, ako sebi ne vjeruješ!
Tvoji pak stavovi o nepovredivoj intaktnosti građanske egzistencije zapravo su hvale vrijedan trud, uvaži li se kontekst ove idejne borbe – poneki je od njenih sudionika i u kasnim osamdesetima zbog ideja i borbe za njih završio u zatvoru, tako da bi se zapravo moglo kazati da si ti ANTI-STALJINIST: ti nikako da shvatiš da su zatvori univerziteti na koje se studenti moraju prijaviti - sami! Subjektivacija, druže, subjektivacija! Mi se ovdje trudimo da ukinemo čovjeka kao objekt, postvarenog čovjeka, čovjeka otuđenog od drugog čovjeka, otuđenog od svoga rada, od proizvoda toga rada, od same prakse kao navlastite ljudske biti, alijeniranoga čovjeka boga mu, a ti nam otežavaš situaciju – nikako ne razumiješ taj bolonjski proces!
Sumnjiv si ti meni: zagovaraš građansku egzistenciju, a otupljuješ oštricu revolucionarne borbe!
A vidiš recimo druga Vanju: on je istinski borac za bolje sutra, koje je, što mi je i osobno drago, konačno dočekao! On je već onda bio za diferencijaciju. U Savezu komunista, doduše, ali, dođavola, nije mogao biti za diferencijaciju na frakcije i u frakcijama toga saveza, kasnijem ogranku avangarde nacionalnog pokreta (HDZ) i onom koji je to isto radničkog pokreta (SDP), kad, što ćemo, s građanskom politikom za koju si se ti kadikad zalagao valjalo je još neko vrijeme pričekati: ta nije Sutlić stranke kao njene organizacione oblike mogao diferencirati iz maloga prsta, nije li?!
Da, jasno da treba preispitati glavne i odgovorne urednike časopisa, listova... glasila uopće, pa i dan danas, pa i stoga jer su poneki od tih urednika jedni te isti, nomina sunt odiosa, ali ponajprije i načelno jer kadrovi rješavaju sve, učio je drug Koba, a drug Sutlić je učen čovjek, zna on čitanku, zna on lekciju, zna on da je idejna borba uzaludna ako je stalno iznova sabotiraju mangupi u našim redovima!
Konačno, drug Božić je rekao pravu istinu: drugovi i drugarice Zafranovići i Boglićke samo su stvarali zbrku, doduše bezidejnu, a ne idejnu, ali da je riječ o velikoj zbrci pod kapom nebeskom i njihovom osobnom, van svake je sumnje.
Nadam se da sam ti sve liepo rastumačio, kao plavki, pa da sad i ti razumiješ i znaš da ne samo da nisi staljinist, nego si ti vrlo sumnjiv buržoaski kontrarevolucionarni element, koji je imao tu sreću da na sliku i priliku druga Engelsa dopadne resora: poštena inteligencija.
Nego, bogati, a što se ne javiš drugu Vanji da te rasporedi negdje u sektoru: sapun & opera? Baš si, s oproštenjem, revolucionarno nesvjestan! Evo, da te poduči drug Slavoj:
„Izgleda da je ista logika na djelu kod antikomunističkog desničarskog populizma koji je nedavno jačao u bivšim socijalističkim zemljama istočne Evrope; njihov odgovor na aktualne ekonomske i druge teškoće je da, mada su izgubili zakonsku, javnu vlast, komunisti i dalje povlače konce, vladaju ključnim tijelima ekonomske moći, kontroliraju medije i državne institucije... Komunisti su tako shvaćeni kao fantazmatski entitet “židovskog” tipa: što više gube javnu moć i postaju nevidljivi, to je jača njihova fantomska sveprisutnost, njihova skrivena kontrola. Ta fiks ideja populista prema kojoj ono što se sada javlja u post-socijalističkim državama nije “pravi” kapitalizam već lažna imitacija u kojoj stvarna vlast i kontrola ostaju u rukama komunista preobučenih u novopečene kapitaliste također pruža primjeran slučaj iluzije čiji je mehanizam prvi puta javno pokazao Hegel: ono što ne prepoznaju je da je njihovo suprotstavljanje “lažnom” kapitalizmu stvarno suprotstavljanje kapitalizmu kao takvom, tj. da su oni, a ne bivši komunisti pravi ideološki nasljednici socijalizma - nije čudo da su populisti ponukani da izvuku staru komunističku opoziciju između “formalne” i “stvarne” demokracije. Ukratko, imamo posla s još jednim primjerom ironije koja pripada revolucionarnom procesu, ironiju koju je već Marx opisao: iznenada, zapanjeni revolucionari uoče da su bili samo posrednici čija je “historijska uloga” bila da pripreme teren starim gospodarima da ponovno preuzmu vlast u novom obliku.“
Je li sad jasnije, druže?
Draga Saveta!
Lijepo si to objasnio, zanimljivo, samo što si i mene zbunio s adresiranjem nekih poruka upravo meni. (Podsjećam te na tvoje vlastito nedavno razglabanje o identitetima.) Što ja imam s tim osim intelektualne radoznalosti? Likovi koji se spominju su umrli, nema ih, pa ni Vanja Sutlić nije onaj kod kojeg bi se bilo tko ogrebati za gažu u nekoj sapunici, nego pokojni istoimeni otac.
Suglasan sam s tvojom procjenom da je drug Šuvar bio u pravu, čak mi je to i drago jer nailazim na gotovo unisonu procjenu da je bio pošten i častan čovjek. Nevješt u pitanjima ideologije, ipak se moram zanimati i za njih onoliko koliko utječu na svakidašnji život. No u posljednje vrijeme i tu iskrsavaju zanimljiva pitanja koja svoje odgovore imaju u prošlosti koja malo koga više zanima i na ništa više ne može utjecati jer je svoje na vrijeme odigrala. U Njemačkoj je suđenje zbog udbaškog ubojstva bivšeg direktora INE, Đurekovića. Prema izjavama svjedoka izgleda da je ubojstvo naručio također pokojni drug Mika Špiljak da bi prikrio veliku drpačinu novaca svog sina Vanje (koji nije Sutlić). Drug Špiljak je pokojni, pa je izbjegao opasnost da i njemu tkogod sudi, te nikada neće biti pravomoćno proglašen za ono što izgleda da je bio - gangster koji je koristio državne mehanizme i službe za gangsteraj.
Ono što mi je zanimljivo jest da je u politici devedesetih godina najznačajniji politički sukob u Hrvatskoj bio upravo onaj Šuvar-Špiljak. Na stranu ideologije, danas se pokazuje da je to bio naprosto sukob časnog poštenog čovjeka i gangstera. Jedan zastupa tezu da "protivnik mora ostati živ, neokrnjen u svojoj građanskoj egzistenciji", a drugi šalje udbaške ubojice da uklone ljude koji mu smetaju. Nije iznenađujuće tko od njih je pobijedio.
Ipak, i Šuvar i Špiljak su danas pokojni, laka im bila zemlja. Zanimljivi su preživjeli. Kako se danas osjećaju svi oni koji su svojevremeno stali na stranu gangstera, racionazirajući to na sve moguće načine, da bi uklonili časnog i dobronamjernog čovjeka? Rekao bih da se osjećaju dobro jer o tome ni ne misle, imaju preča posla.
OPA(S)KA, PRIMJEDBA
Razvidno je da ovdje identiteti ne znače ništa! Heteronimi bujaju kao kod Pessoe: neki ih imaju nebrojno, čitava legija!, a (mnogi se) drugi, kao kod Lyncha, javljaju u istoj ulozi (ovdje ujka Vanje): "Kakav sad Vanja? Nije to često ime u našoj domaji, a ovdje iskrsavaju odjednom dva, ili čak tri, kao u nekoj soap operi.", upozorava Fran.
Preporučio bih stoga čitatelju da se ne opterećuju onime tko što govori, nego da se sabere oko onoga što se govori. O bezličnom se koje najčešće govori pročitaj raspravu na ponuđenom linku.