Pričam danas s Tiamat, i u tom trenu mi sine da znam zašto provodim više od pola mog dana samo spavajući.
Prije koja tri mjeseca sam se odrekla svih mogućih stimulansa koje sam koristila kao pogonsko gorivo- cigarete, kava, alkohol, neke ne tako uvijek legalne supstance i tone i tone šećera.
Nije ni čudo da polovinu vremena ne znam ni kako se zovem.
No, nakon trećeg kolapsa sistema (ili bar mislim da je treći, nisam nešto pretjerano brojala iskreno), i još nekih životno-mijenjajućih sitnica, zapalila sam zadnju cigaretu, popila zadnju šalicu kave, i zadnji put uzela u ruku išta što bi imalo više alkohola od dječjeg sirupa za kašalj (ako i to).
Makar, sumnjam da bih sve to i povezala tako očito međusobno da nisam počela čitati Transmetropolitan i prisjećati se koliko mi je nekad bilo zabavno. Pa, barem dio vremena.
Čak i to čovjeku dosadi, a ako nisi lik iz stripa, puno prije nego što se čini. Nije nešto naročito cool kad ne možeš ustati bez kave s 4 šećera i cigarete, i kad se ujutro na telefon javljaš kašljem. Ili kad shvatiš da se treseš zato što nisi jeo ništa već dva dana, ali zato imaš u sebi nekoliko litara kave.
I onda ti tijelo napravi system shutdown i obična prehlada se pretvori u nešto malo gadnije, pa još neugodnije, i onda ne možeš iz kreveta tjedan dana, a slijedećih mjesec vučeš sa sobom rolu wc papira jer je jeftinije nego stalno kupovati papirnate maramice.
Nego, koristi li još itko pamučne? Ne sjećam se kad sam ih zadnji put vidjela u rukama nikog mlađeg od kamenog doba.
Myeah, no da budemo iskreni, nedostaju mi ti dani. Jest da ih se ne sjećam svih uvijek najbolje, previše posla, premalo sna i previše izlazaka, ali ne želim ih nešto posebno nazad.
Ne spavaju mačke tako puno bez razloga.
Post je objavljen 27.05.2008. u 21:02 sati.