Marketing
Nije da se nešto ne usuđujemo napraviti zato što je to teško, nego je to teško zato što se ne usuđujemo to napraviti.
....voljela bih biti kao ptica....da slobodno letim svuda....
...da me nitko ne ispituje ništa, da ne odgovaram za nekog.... da sam jednostavno slobodna......u ovom svijetu u kojem živim ...ima previše mržnje, laži i licemjerja... to mi je nešto najgroznije...odrastam u veoma lažljivom svijetu...a ako je nešto uistinu lažljivo, na nesreću uopće ne treba dugo čekati, ona tada dolazi sama...voljela bih da se nikada ne zaljubim..više...da nema više laži....da se uvijek svima sve vjeruje...
...da sa lažima ne povrijeđujemo drage ljude...nekim ljudima je laž kao kisik... ne može živjeti bez toga... neke određene osobe mene sve više nerviraju sa tim svojim lažima...čak ako ja njih uhvatim i imam dokaz da sam u pravu.... i dalje me gleda u oči i tvrdi mi suprotno....gleda me u oči i pretvara se da je sve u najboljem redu....ali ne nije...kod mene nije......ne mogu se pomiriti sa time da meni ¨bivša najbolja prijeteljica¨ zabija nož u leđa... iako ja znam da istinu...ne mogu se prestati ne družiti s njom...previše mi je stalo do nje....ali nešto moram učiniti.... jer njezino ponašanje.... njezino preokretanje s očima.... njezine laži i igrice ja ne mislim više slušati i igrati..u zadnje vrijeme mi je počela sve više stvari predbacivati....da ja uvijek moram biti u središtu pozornosti...da ću učiniti sve da budem u središtu.....što me najviše pogodilo...jer sam sramežljiva....da mi govori da ja nju na uzici vodim kao psa... na što sam se ja namijala i upitala ju o čemu ona priča....da bi ona meni rekla da tko sam ja...šta si ja umišljam...i sljedeći tjedan sam joj se pokoravala jer sam izgubila sve u sebi i razmišljala dali je zbilja problem u meni...i opet je bilo sve ok...ali opet...to nisam bila ja... nije to bilo to... ono nešto što smo imale....nije bilo.... jednostavno ne vjerujem u nešto... bilo ja super...naš smijeh...naša druženja... grljenja...tepanja... zvanja samo da se čujemo iako samo se vidjele prije par minuta... kao neki ljubavni par... i onda...
...jedna djevojka koja misli da može sve... samo zatreperi sa svojim okicama i sve je tu... i bio je kraj... nema više ničega.... nema nje...
..nema poziva, smijeha...grljenja...nema...sve je otišlo...ostala sam sama... kao i uvijek..... ali možda je i tako bolje... jer naposljetku...
....ja nisam ničija marioneta....
Post je objavljen 26.05.2008. u 12:36 sati.