Bilo je to jedno uobičajeno proljetno popodne kad smo se nas tri prijateljice našle na kavi. Pričale smo o svakakvim problemima koje su nas snašli u životu, ali Nera kao Nera, uvijek vesela i prpošna, dosjetila se da konačno trebamo organizirati proslavu male mature. O tome smo godinama pričale ali nikako da se to i dogodi. Ja sam malo iskompleksirana zbog svog izgleda, Anita jer je debela a Nera je, na bolovanju od prijeloma kralježnice pa joj to nije bilo teško preuzeti u svoje ruke. Gledala sam je kako brzo ispija svoju kavu i puši jednu za drugom i znala sam da ima i drugih zdravstvenih problema i pije tablete. Bila je najljepša od nas tri, bar sam ja to tada tako vidjela, a mislila sam u sebi, pa što ako smo sve tri malo deblje.
Treba vježbati i malo manje jesti na večer, fućkaš dijete. Odjurila je doma, sva ustreptala i samo me malo kasnije zvala da pita koja je godišnjica, iako sam joj dala sliku na kojoj otraga piše kad smo se slikali. Počela je grozničavo prati suđe, što znam da nije baš previše voljela, opet pušila i odmah palila comp. Smišljala je kako će proslava izgledati. Pozivnica je u tili čas bila gotova, sva luda i šašava, jer smo proslavljali dvadeset i devetu godišnjicu male mature. To još svijet nije vidio. Pričat će se nadaleko. Od siline energije koju je uvijek imala u sebi, čak i kad smo bile jako male, odmah su joj pale na um svakakve misli. Znala je da će pozvati lokalne novinare, pokušati pronaći svoje male, a sad odrasle ljude po bijelome svijetu i još štošta. To je još bilo daleko, pa se nije htjela zamarati odmah sa svim detaljima. Znala je gdje će ugovoriti proslavu, jer je i tamo imala prijateljicu, također grupu koja će svirati i štošta drugo.
Post je objavljen 26.05.2008. u 04:32 sati.